Nina osjeti vrtoglavicu i snažno lupanje srca, ukoči se, a onda samo utonu u bezdan mira i mraka. Mateo nije znao kako je stigao do bolnice. Izjurio je iz auta, pažljivo podigao Ninu u naručje i uletio u bolničku čekaonicu. Nije bio svjestan da viče. Osoblje hitne službe odmah je reagiralo, u trenu su onesviještenu ženu pažljivo stavili na ležeća bolnička kolica i nestali iz Mateova vidokruga. Osjetio je nečiju ruku na ramenu: -Smirite se gospodine, sada vaša supruga u sigurnim rukama.

Ugleda staricu koja je također čekala vijesti o suprugu. Njezin umirujući glas djelovao je kao melem. Sjeo je, zatvorio oči i pokušavao posložiti nered u mislima. – Što mi činiš Bože. Našao sam je, podigao si me, a evo, sada me opet bacaš u bezdan, na samo dno boli. Što će biti s mojom voljenom ženom i djetetom. Bit će dobro, oboje će biti dobro. Samo tako želim razmišljati. –

Konačno, negdje oko tri ujutro, nadležni liječnik otvori vrata iza kojih je stručna liječnička ekipa pomno provjerila Ninino zdrastveno stanje. Mahnu rukom u Mateovom smjeru i pozva ga: -Gospodine, sve će biti u redu. Ipak , moram vas upozoriti da je ova žena posljednjih mjeseci bila izložena velikom stresu koji je mogao biti poguban po njezino, a isto tako i djetetovo zdravlje. Naime, večeras je imala jak napadaj tjeskobe što je dovelo do nesvjestice. Rijetka pojava, ali kod vaše supruge, riječ je o psihičkom stanju i prevelikim uzbuđenjima kojima je bila izložena. Svi drugi nalazi su u granicama normale, ali vi ćete gospodine, morati ustanoviti kroz što vaša supruga prolazi.- Slušajući liječnikove riječi, Mateo osjeti stid. -Trebao sam je davno prije pronaći, osjetiti da nešto generalno ne štima…- razmišljao je. -Dobro, sada je najvažnije da je Ninino fizičko zdravlje i zdravlje djeteta, stabilno. Nitko nema koristi od analiziranja grešaka koje smo oboje počinili. Vrijeme je za novi početak.

– Nema potrebe da vaša supruga ostane u bolnici, možete je odvesti kući. I zapamtite što sam vam rekao, potrebni su joj mir i vaša velika podrška.-

Zahvalio se doktoru, a onda se njegov cijeli svijet zaustavio na Nininom liku. Gledali su se nijemo i bez riječi čvrsto zagrlili.

-Volim te, volim te Nina… Život je često sazdan od prepreka i zamki koje samo hrabri uspijevaju prebroditi. Potvrdi mi ljubavi, olakšaj mi malo ovu mučnu situaciju.U bolnici su mi se obraćali kao tvom suprugu. Znao sam od našeg prvog susreta, a više nego ikad toga sam svijestan ovog trena, u mojem svijetu postoji mjesto samo za tebe ljubavi i djetešce koje je najveći blagoslov kojim me život mogao blagosloviti.

Znala je da nakon svega proživljenog ove noći, mora biti smirena. Ne smije dozvoliti emocijama da opet prouzroče nevolje.

-Volim te, mili. Za sve što se dogodilo podjednako smo krivi. Slažem se, krećemo od početka. Ali polako… Sada me odvedi kući, mojim roditeljima.

-Zar nije tvoj dom na oto…- Zasta u pol riječi. – Bit će kako ti kažeš. Bit ću strpljiv koliko god bude potrebno. Samo nemoj tražiti da se ne viđamo, jako je bitno da iskoristimo svaku sekundu zajedno.- Ohrabren Nininim pogledom, šeretski se nasmiješi ne bi li je razvedrio: – Moglo bi se inače dogoditi da nas dijete upozna prije  nego li se uspijemo sami  upoznati.-  Oboje prasnuše u smijeh i dugo ostadoše u nježnom zagrljaju bez riječi. Već je zarudilo. Ne razmijenivši misli, oboje su pomislili isto. Rađa se novo vrijeme.

Nastavit će se…