Osupnuo me početak knjige : “Na početku ovog mrtvog slova, što nekom ostaje da čita,vodi me jedna misao da pišem jer će moja riječ možda i naći put do nekoga.

Kad otvorim prozor osjetim miris proljeća, što već polahko ka ljetu grabi. I ne mogu, a da ne pomislim koliko još proljeća u životu mogu osjetiti? Kroz ova prošla, bilo je velikih i malih poraza. Bilo je pobjeda, što su dušu ispunile i nekih koje sreću zbog pobjede nisu dopustile. Tako to u životu biva, svima….“

Pomislih da je ovo zapis o mrtvima i ne prevarih se. Zapis je to o jednom prošlom vremenu, o ljudima koji su bili, disali i živjeli svoje jednostavne živote, a sada su njihova imena i priča o njima zapisani na stranicama ove knjige koja je oživjela jedan začudan, gotovo zaboravljen svijet u kojem se poštuju  život i riječ čovjekova. Nižu se pred čitateljem likovi ljudi koji su prihvaćali svoj mukotrpan život s dubokim mirom i koji su od njega  uzimali najbolje što su mogli.  Ne juri se u tim životima za karijerom, bogatstvom, slavom.  Kvrgave ruke motikom obrađuju zemlju, otkopavaju kakanjsku rudu, orezuju voćke, hrane kokoši, a svoje skromno imanje plode nasadima voća, cvijeća i vedrim neuništivim duhom, a čist se obraz iznad svega cijeni. Časti se taj život poštenjem i radom, mudro i smireno, onako kako Bog i Zemlja zahtijevaju,  smrt se prihvaća filozofski smireno, a osjećaji se duboko u srce zakopavaju.

Ne osjećam u zapisu naratorice   ton nostalgije. Ona  samo bilježi i oživljuje taj svijet koji je prošao, koji je bio dijelom njezina odrastanja i taj objektivan pristup tematici knjige snaži njezinu vrijednost. Otvaraju nam se pred očima slike sokaka,  na kojima se igraju djeca, na kojima se razmjenjuju prvi zaljubljeni pogledi, stvaraju prijateljstva koja se i u grob odnose,  slike guvna na kojem  se odvija društveni život sela, na kojem se razne generacije ljudi međusobno nalaze. Riječ staraca se cijeni, iako nikakvih škola nisu završili, ali njihovo je iskustvo neizmjerno, a mudrost stjecana iskustvom generacija koja im donije vitalnost i dugovječnost.

„Sve dobro što je naučila od nane je, zahvaljujući njoj  i u najtežim trenucima mogla se nasmijati, da niko ne vidi i ne zna tvoj jad (kako je nana govorila). „Nemoj da ti je jezik od pameti brži i ne voli srcem uvijek, moraš razum koristiti, srce hoće da slaže. Kad budeš u najvećem belaju, sama sa sobom rješavaj, drugi će ti se nasmijati i neće pomoći, a ako budeš imala kome reći, upamti samo jedan insan može da bude od povjerenja. Njega ti je najteže naći, znat ćeš ti ko je, osjetit ćeš… Unuka je pamtila svaku riječ, ponekad doživljavajući nanine  priče kao nestvarne, a u kasnijem životu tako stvarne i tačne da se pitala odakle nani toliko mudrosti, a nijedne knjige nije pročitala. Život piše najmudrije priče.“

Žive su slike starica koje svoje stare dane zaslađuju kavom koja se pije u dvorištu i duhanom uz koji se komentira život sela, ali bez zlobe i zle namjere.“Mahala nikad ne šuti, uvijek ima mišljenje o svemu i svoja naklapanja.“

I kolikogod život sela bio težak, djeca u njemu imaju pravo i sretno djetinjstvo. Nemaju kompjutore, mobitele, markiranu odjeću, ne vode ih roditelji na razne aktivnosti, ona imaju sebe, zajedničku igru u kojoj razvijaju maštovitost i socijalne vještine.

I prolaze kroz osnovnu i srednju školu družeći se, učeći, ljubujući… da bi iznenada u miran i ustaljen život umarširao rat. I samo što su majke uspjele izvući svoje sinove iz kasarni JNA u Hrvatskoj, neželjeni, bahati gost došao je pokoriti Bosnu.
„Dođe rat. Kao da smo ga mi zvali, kao da smo zaslužili da nam ukradu mladost. Umjesto novih jakni, spremljenih indeksa, moji se drugovi okitiše težinom puške, municije i urezane bore između očiju krenuše, a da nisu ni znali GDJE i ZAŠTO?“

Mnogi su mladići poginuli, a među njima i školski drugovi autorice kojoj ostade tužna ostavština da zapiše kako je bilo. Ovo je knjiga o mrtvima, knjiga koja nas povezuje s ljudima koji su prošli i ostavili dobru riječ o sebi.

Marija Juračić