Ležim na bijeloj postelji
izlazim iz sebe same
poput žutog kanarinca
lebdim u zračnom prostoru
na krevetu vidim svoje tijelo
i pitam se: da li sam mrtva?
Nema boli, samo ugoda,
topla svjetlost koja me
kroz sebe propusti
i zaslijepi moje
papraste zjenice.

Preplavlja me lakoća postojanja
u otvorenom beskonačnom
prostoru svemira.
Prolazim između tisuća zvijezda,
gledam vatromet kometa
i sićušnu Zemlju ispod.
U treptaju spustim se nad Senu
i vidim osvijetljene mostove
koji spajaju dvije obale.
U trenu mijenjam noć u dan
u času preletim Sredozemlje
i nađem se iznad
Keopsove piramide
te pomislim:
moram li se vratiti!?