U našem bijelom gradu
ne možeš izbjeći smradu,
čujem da je tako i drugdje
i nije bijelo kao prije.

Ljudi su pomalo zastranili
čuvstva su svoja pohranili,
u četrdesetima još se traže
a i ljubav se stalno važe.

Po parkovima i perivojima
šeću sa čudnim igračkama
da bi se one dobro istrčale,
a nigdje dječje graje vesele.

Ti čudni ljubimci na četiri noge
za njih su oni poput neke droge,
isfrizirane po posljednjoj modi
obaviti nuždu bilo kamo ih se vodi.

Nazivaju ih Cezar, Dodi ili King
a neke pripremaju čak i za ring,
niti Lajka takvima nije ravna
za njih su oni prava zvijezda sjajna.

Osobno nemam ništa protiv pasa
divna je to životinjska rasa,
vjekovima prijatelj su čovjeku
al’ nisu za staviti ih u dječju zipku.