Bila si mu neželjeno dijete
kao da si kukavičje jaje,
draže su mu bile cigarete
a oči samo alkoholom zasjaje.

Nije mario da l’ si gladna ili sita
da li te hrane neki dobri ljudi;
nikada nije bio u školi da za te pita
al’ u pijanstvu znao je okrutno da sudi.

Tukao te kao seljak svoju marvu
za bocu vina budio usred noći,
i morala si iskočit iz kreveta na prvu,
a nevažno je bilo da l’ imaš što za obući.

Zapio je svaku kunu poput rose
pa si cipelice dobila od Svete Ane,
da tvoje nožice ne ostanu bose
i promrzle od snijega ne zadobe rane.

Sve češće polja su ti bila dom
i nebeski svod njegov krov,
prošle su ti godine protkane bijedom,
a on je ostao sam kao zadnji nitkov.

Čula si da teško bolestan leži
da iskašljava samo tamnu krv,
i da mu život svakim danom bježi
i da izgleda sve više kao strv.

Pošla si reći mu posljednje zbogom;
vidjela ga tanahnog kao jadnu sjen,
a iz očevih očiju ispunjenih tugom
tek jedna je suza mala kanula u tren.