Čudna je to bila neka generacija
rođeni sredinom prošlog stoljeća
praćena od tajne službe i policije
vidjeli su u njima opasnost za nacije.

Živjeli su svoju lepršavu filozofiju
vjerovali u uzvišenu utopiju
da je ljubav u svijetu ružičasta
poput luckastog mladog idealista.

Sanjali su za sve ljude slobodu
izmislili ludu novu modu
puštali kosu i nosili trapez traperice
i šarene košulje na tratinčice.

Borili se protiv rata i rasizma
kapitalističkog materijalizma
njihove parole bile su ljubav i mir
a i ekologija im nije bila samo hir.

Vjerovali su u svoju ideologiju
nisu htjeli nasljednu frazeologiju
za njih svi ljudi crni ili bijeli su braća
i nisu željeli da zbog boje kože se plaća.

Kao bujica glazbom su stil širili
dok pokret nisu posvuda proširili
rock i cvijeće im je bilo jedino oružje
i ono je prenosilo idejno okružje.

Još se pamte kao hippy koncerti
u povijesti su to revolucionarni pokreti,
bilo je to davnih dana u Woodstocku,
i Ljeto ljubavi,  svijet je ostao u šoku.

Počelo je  društveno oslobađanje
polagano su zaustavili ratovanje
ublažili su ljudske nepravde
a i s njima užasne patnje i jade.

Završilo je sve s otokom Wightom
i  njihovom sanjanju bajkovitom,
jednakost i sloboda vratiše se Kristu u Raj,
a sretnoj hippy generaciji došao je kraj.