foto: M Juračić

Prvi dan

Često smo sanjali to putovanje. I uvijek bi ga nešto omelo. Uglavnom sam ja bila ta nepokretna ljenčina koja bi se izvlačila raznim isprikama.  Sada se ti izvlačiš kao da je ta činjenica da si umro nepremostiva. Kao da se dimenzije ovoga i onoga svijeta ne mogu dotaći. Ne vjerujem da te obična, ljudska smrt mogla toliko promijeniti.  Hajde, ne izvlači se. Stvari treba pokrenuti i to brzo. Ja ću obaviti sve materijalno, a ti me prati duhom. Opet smo tim.

Krećemo  iz  luke u 5 ujutro.  Tramontana  je lagana, ali dozvoljava  brzinu kretanje od  5 NM.  Imam kratke hlače, majicu s rukavićima, tenisice i šiltericu. Tebe ne vidim. Pretvorio si se u jutarnju maglicu i gubiš vrijeme igrajući se krilom jednog galeba.  Malo me strah jer put je dug, a ja ću sama morati obaviti sve fizičke poslove, no uzdam se u vrijeme i čujem te kako mi govoriš:“ Važno je prijeći jednu milju… onda još jednu pa…“

Jedrimo  otprilike 500 m od obale da ne naletimo na nekog Čeha na luftmadracu, iako mi se čini da smo danas mi taj ludi Čeh na luftmadracu.  Smiješ se i govoriš da je ludost majka  mudraca, da svaka budala zna što je moguće, a samo luđak to ne zna pa istražuje i tamo gdje nitko ne zaviruje. I tamo otkrije nešto.

 Ima lijepih kuća i vrtova uz obalu, ali se ne zaustavljamo. Puštam oku širinu. Tvoj je vidokrug veći jer obuhvaća dva svijeta, ali o onom tamo ne smiješ pričati.
„Sve u svoje vrijeme“, kažeš,“ne brini. Sama ćeš vidjeti.“

Sunce već grije, ali zbog stalnog hlađenja vjetrom,  ne osjećam vrućinu. Kožu sam namazala smjesom maslinova ulja i lavande.  Neće izgorjeti.  Jedino me malo smetaju leđa jer sjedim uglavnom  u istom položaju.  Prolazimo  ispod Krčkog mosta koji je svoje noge ukopao u dubinu od 60 metara. Leđa je nadvio nad more  i njihov je luk još uvijek najdulji armirano-betonski luk na svijetu. Govoriš mi da su obećali  ukinuti plaćanje mostarine kada se isplati gradnja mosta, ali to nije učinjeno. Pa zašto i bi kada je sve danas podvrgnuto tržištu? I sve što je besplatno nemoguće je pa tako i ova luda plovidba jedne žene  koja će jednom postati sjena i jedne sjene koja je jednom bila čovjek. Opet se smiješ mom razmišljanju pa pitaš: „A zar sada nisam čovjek?“

Upozoravaš me da pazim  jer to je put kojim znaju plivati medvjedi na otok.  Prometnica kroz Gorski kotar smanjila im je boravište pa migriraju na otok. Nisu ni ti medvjedi tako ludi.

Sunce je već visoko na nebu  kada se vežem za mrežu plaže u blizini D.  Sve je puno kupača pa ne upadam u oči. Plivam na kraj i pijem kapučino u kafiću na plaži. Imam kovanice u grudnjaku. Na barci jedem jabuke i nastavljam plovidbu. Gledam oko sebe, iako znam da mi to ne može pomoći, jer ne znam jesi li se ukrcao. Lahor koji osjetih na obrazu, nešto hladniji od vanjskog,  me uvjerava da si tu i da možemo dalje.  Vjetar je slabiji pa se sporije krećemo.  Pred večer smo na domaku S. Mokra sam, ukočena i umorna. I ti si cijelo vrijeme šutio. Kažem da to nije fer, ali nije te briga. „Milja po milja… Važno je prijeći prvu milju… pa onda…“

 Zalaz Sunca je prekrasan, uvalica mirna. Iznad mene nazubljene stijene,  daleko od ceste,ne bojim se da bi mi netko nepoznat mogao doći.  Zaslužila sam pivo i hrenovke kuhane na plinskom rešou. U malom priručnom hladnjaku ima još piva i nešto hrane, ali dosta mi je to s malo kruha.  Usidrena sam.  Napuhavam luftmadrac, prekrivam ga mekanim ručnikom , gledam zvijezde kojih ima milijun i sjajne su, šaljem ti dobru misao. Spavam bez snova.