Poetski svijet Ivice Grgića
U svijetu globalne neosjetljivosti, pohlepe i hedonizma kada se čovjek duboko klanja svom novom bogu kapitalu, kada gramzljivost i sebičnost ispisuju stranice ljudske povijesti, javlja se pjesnik koji sklada stihove istkane iz čistih lirskih niti, jedan od posljednjih romantika, zanesenjaka poetske riječi.
Ivica Grgić je pjesnik razigrane imaginacije.
Neobično je lako ući u njegov pjesnički svijet. To je područje poetske magije koje nas osvaja na prvi pogled, svijet kojim možemo danima lutati zaneseni, uživati u jednostavnoj ljepoti magličastih snenih pejzaža koji se pred nama otvaraju uvijek u novom očaravajućem obliku i kojima pjesnik uokviruje svoja razmišljanja o životu, ljubavi, smrti, kojima šalje svoje emotivne i poetske poruke.
Tematska dominanta pjesnikove poezije je ljubav.
Najčešće je to ljubav prema ženi, nedohvatnoj, dalekoj, sanjanoj ženi koju pjesnik idealizira, odnosi se prema njoj nježno, pažljivo, zaštitnički, kao vitez dojahao iz nekih davnih vremena. Žena zauzima uzvišeno mjesto u njegovoj poeziji . Ona je nadahnuće, priviđenje,fantazma neostvarena sanja. /Ludi mjesec/
U sjenama tražim obrise ti tijela
tako si bajna i lomna u struku
dok vani sja mjesečina bijela
prepun čežnje k tebi pružam ruku.
Autor uvijek svoju ljubav utkiva u ljepotu pejzaža. U plamenu i sjenama traži njezin lik, dijeli svoju čežnju s tihim zvijezdama koje snatre kao i on i svoju zaluđenost s mjesecom koji je zaspao kraj okna opijen i sluđen tolikom ljepotom i nabujalim osjećajem. / Mirno jezero usnule ti duše./
Taj treperavi, sneni, intimni pejzažni okvir proteže se Grgićevim strofama kao i nagovještaj vlastitog nemira, žudnje, budnog sanjarenja koje dobiva univerzalni značaj jer otkriva osjećaj blizak svim ljudima koji su iskusili ljubavne čari i boli./ U haljini od zvijezda/
Tužnu te sanjam jer padaju zvijezde
sa haljine tvoje, jutro mi te uze
s ruba sna se jedva još naziru zjene
i u uglu dvije jantarne ti suze.
Ipak, da iza naoko mirnog nježnog osjećaja zna bljesnuti oluja u kojoj strast buja i razara, otkrivaju stihovi nekih pjesama /Prave ljubavi/
Pjesnik dobro poznaje i tamniju stranu čovjekove duše, onu razornu moć koja ponekad obuzima ljudsko biće i u trenutcima ljubavi./ Tamnom stranom duše/
Svi anđeli tu se rađaju bez krila
bez harfi, bez pogleda snena
u igrama njihovim ti ćeš postati
još jedna u nizu, izbezumljena žena.
Složenu prirodu žene najbolje otkrivaju stihovi pjesme Žena.
Nije pjesniku važno kakva je ta iskonska žena, čedna ili bludna, bojažljiva, hrabra, pastirica, dama, ona je žena, stvoriteljica života, moćna poput boga, snažnija od pakla, ona je ideal života. /Čekajući tvoje usne/
Žena je vrijedna poštovanja čak i onda kada je nevjerna, kada okreće leđa, kada je hladna, nepristupačna, kada uništava. / Vjerni paž/
Posebno su dirljive pjesme koje pjevaju o preminuloj ljubavi koja još gori u čovjekovom biću, još su sjećanja živa, bole, srce još uvijek neutješno plače./ Još te volim draga/
Pamtim šetnje skrivene u tami
tvoje riječi, biseri u zraku
o ljubavi mila ostadosmo sami
ja sam ovdje, ti u vječnom mraku.
Ponekad si pjesnik dozvoljava malu šalu na račun imaginarne žene, ali ta šala nije zlobna, vedra je, puna razumijevanja./ Hej Cigane/
De zasviraj onu staru o snašama
što na sjenu vole ležati u mraku
ne bih znao da su tamo
da im noge nisu visoko u zraku.
Ivica Grgić je i pejzažni pjesnik. Njegovi su pejzaži magličasti, sneni, tihi, zlatna su to polja, pospane njive koje bude čežnju za seoskim životom kakav je pjesnik okusio u ranom djetinjstvu i o kojem još uvijek sanja./U prohladno jutro/
Daleko sa njiva sanjivih i pustih
prostire se miris divlje kadulje i cedra
niz sokake u koloni poput vitkih djeva
granaju se breze, bijela su im bedra.
U tim sanjivim pejzažima čest je motiv bijelih breza koje pjesnik voli, pozdravlja, i divi im se./Odavno znam/Ponor strasti/Negdje u meni/Vitez/Snoviđenje/Na brezovoj kori /Bijelim krilom anđele/Mrtvi makovi/
Smrt je tema koju niti jedan pjesnik ne može zaobići pa tako ni autor ove pjesničke zbirke. Smrt je završni dio života, dio koji je prevučen mrakom, tajnom, negacijom svega što jesmo. Ivica Grgić prihvaća smrt kao životnu činjenicu koja je prirodna, neizbježna, koja drijema u svakom čovjeku i čeka svoje buđenje. Pjesnikov odnos prema smrti otkriva i njegovu životnu filozofiju. Između redaka čitamo da autor vjeruje u nova buđenja, u nove živote koji će se javiti nesvjesni bivšeg postojanja, ali njegov odnos prema crkvi kao instituciji izrazito je negativan./ Dosta mi je/
Dosta mi je ćelavih, starih pedofila
što hostiju pružaju dječici u mraku
na sahranama sa sklonošću nekrofila
svete lijes dok spušta se u raku.
Pjesništvo Ivice Grgića nije moglo zaobići ni društvenu tematiku. Duboko osjetljiv za ljude s trotoara, piše niz socijalnih pjesama, tužan i gnjevan./Prosjak/
Ivica Grgić je pjesnik rimovanog katrena. Njegov je stih uvijek tečan, njegove su note lake, njegova slika je živa on lako komunicira s čitateljem, obavija ga, teče prema njemu, osvaja ga slikom i melodijom izraza. Rima je spontana, teče prirodno, glatko, spaja se u jezičnu harmoniju, muziku jezika, savršenu kompoziciju i postaje užitak za uho čitatelja. Ako želimo nešto zamjeriti ovoj zbirci pjesama, onda možemo spomenuti uporabu kratkog infinitiva na mjestu na kojem mu standardno nije mjesto, ali koji doprinosi koloritu izraza. Zbog svega rečenog toplo preporučam čitatelju da prigrli knjigu Pod uličnom lampom ovog darovitog pjesnika.
Marija Juračić, prof.
14 komentara za "Recenzija nove zbirke pjesama Ivice Grgića ” Pod uličnom lampom”"
Moraš biti prijavljen da bi komentirao.