Davno u nekim prošlim životima
mi sanjali smo neke lucidne snove
dok nam je mašta gradila kule nove.
Živjela sam na Muswell Hillu
i crvenim double-decker busom
kružila londonskim ulicama
u rijeci ugljičnog monoksida,
a ti si bio izgubljen na East Endu.
Susreli smo se čeznutljivo nostalgični
na obali sivozelene Temze
koja je usporeno i uporno
tekla ka Sjevernom moru.

Poveo si me u Nacionalnu galeriju
i u tišini divili se djelima starih majstora;
obišli smo i veličanstveni dvodomni Parlament
dok sa starog Towera otkucavao je Big Ben.
Pregazili smo i nulti meridijan,
a u zvjezdarnici u Greenwichu
zvijezde su nam plesale ponad glava
i sve bješe kao bajka prava.
Šetasmo po Madame Tussauds
šumom voštanih figura
pričao si mi neke čudne priče,
a ja čuh samo glazbu naših struna
nalik na Preludij za poslijepodne jednog fauna.

I začas, u smiraj dana,
dok sunce je uranjalo u narančasto
ti si izustio: moram odletjeti…
i s iskrom u oku pružio mi Shakespearea.
Prohujaše godine kao tren
i nikada se više nismo sreli;
države se raspadoše, neke druge nastadoše,
a knjiga ta na mom stolu još i danas stoji.