Pamtim

tvoje oči

majko

padale su teške kapi kiše

po oknima

nije bilo sunca više

toga dana, slaba i nejaka

bila si ko dijete

boljela te riječ svaka

gonjena prazninom

crninom

kroz hladnoću, strepnju i strah

na nevidljivoj stazi vremena

tražila si oslonac

razapela dah,

pamtim

mati moja

kako se bijelilo

ono pismo

u tom trenutku

još shvaćali nismo

što se zamaglilo

na životnoj crti

ni kako je tanka linija

između udaha i smrti,

 

 

znam ljube

i danas je veliko,

prostrano srce tvoje

za sve radosti, žalosti, tuge

dok toplim glasom tješiš

poznate, nepoznate

i one druge,

gledam godine nepovratne

drhtavi korak sjena

na tvom licu spokoja i mira

samo se bojim

onoga dana, onoga trena

kada te neće biti

koji sve odnosi, kad za sve je kasno

bojim se tišine

koja vrišti glasno,

prepoznajem draga

sve nezvane vjetrove

koji poput glasnika stižu

protrnem

kada tihim glasom kažeš,

pusti

vrijeme je da se noć spusti,

shvaćam te tada

sve mi se čini manje bolnim

manje me guši

jer si dobrotom

od vječnosti, snage i snova

                                                  istkala sidro mojoj duši.