Ponovo sam zarobljena
U labirintu.
Moje misli lutaju hodnicima
Bez kraja,
U kojima su katakombe
Bolnih uspomena i
Sjećanja , što bodu srce
Poput najoštrijeg koplja
A izlaza nema.
Svaka misao, svaka nada,
Završi u crnom bezdanu
Ili koloseumu
Gdje ih rastrgaše zvijeri
Uz gromoglasnu pljesak publike.
Gdje je izlaz?
Gdje sam izgubila Arijadninu nit?
Tezeju, dođi, izbavi me!
Ne dozvoli, da kao Tantal
Posežem za nedostižnim
Ne dozvoli Sizifu da mi svoj kamen
Ostavi u nasljeđe!
Ali…
Na mojim je plećima
Već dovoljno kamena.
Godinama uzalud posežem za srećom !
Tezeju… zakasnio si !
Suzana Marić 2016