Ponosno i hrabro rasteš u visine
korijenje puštaš u zemne dubine
premale su ti četiri strane svijeta
već oko tristo pedeset dugih ljeta.

Izrastao si nebu pod oblake
poput diva iz neke dječje bajke
ne može ti ništa vjetar niti žega
ne bojiš se ni mraza, ni snijega.

Prstenaste godove u paleti smeđe
čuva ti bjelika i kora kao oko vjeđe
trajan si i postojan poput metala
mnogi bi te sasjekli za izradu stola.

U hrastovoj prašumi Prašnika
krošnju si raširio poput gromovnika
u proljeće šumu obojiš zelenožuto,
a mirise blage raspršiš ljekovito.

Na izbojcima svojim čuvar si gnijezda
i cvrkut tvojih ptica budi te svagda
da nisu osamljena i tužna ti jutra
gledati u daljinu i visinu iznova sutra.

U jesen šuma bojom se prošara
dok prepun si plodom jajastog žira
kada iz peteljke svaki plod ispadne
veprovi čak nahranit će i malene.

Rasti gordo, stoljećima cvjetaj i listaj
nek’ krošnju tvoju obasja zraka sjaj
raširi grane nalik na zmajeva krila
nek’ tvoje šume budu rajska idila.