Trošni pramac broda sada magle vuku

galebu na provi pocrnjelo krilo

horizont je blizu, vidim crnu luku

ne zna bijela ptica što se s nama zbilo.

 

Zašto crni žali, zašto crna voda

sve je tako mirno, bez glasa, bez riječi

i ta crna žena što po vodi hoda

čeka kad će brodić tu pučinu prijeći.

 

Horizont je blizu, žena pruža ruku

nestaje nam boje i misao nesta

zove nas u svoju tajanstvenu luku

zgusnulo se more poput žitkog tijesta.

 

Moj galeb na provi spustio je glavu

naše jedro visi, ne sluša kormilo

prvi puta čujem sad tišinu pravu

rukom pipam srce, ne osjećam bilo.

 

Zrak na sumpor smrdi, nesta miris soli

more glasno šuti i val se ne pjeni

sve je tako mračno, još me život boli

nismo više bića, sad samo smo sjeni.