Smiješi se draga moja, dok Luna raskoš svoju prosipa

Njemu ruke pruža, dok Luna raskoš svoju prosipa.

Sam i nevoljen gledam je krhku, sanjivu i lijepu

Kako njemu obećanje daje, dok Luna raskoš svoju prosipa.

Kuda da krenem tako sam i nevoljan

Jadniji od svih, a Svijeta gospodar, dok Luna raskoš svoju prosipa.

Ni smrti blagotvorne za mene nema

Na vječnost sam osuđen, dok Luna raskoš svoju prosipa.

Čije me sjeme posijalo, tko me mrtva oživio

Tko mi dah udahnuo, dok Luna raskoš svoju prosipa?

Smiješi se draga moja, dok Luna svjetlost svoju prosipa

A ja se molim šutljivoj praznini za samo jednu kapljicu zaborava.