Mlade klice, podignule su žute kljunce

kao procvali pupoljci žutih jaglaca

u proljeće.

Iz sjene gnijezda, prhnula su krila,

a nijemo lice zida, dobilo oči;

rodio se život,

bujan život kao grumen grožđa.

Iz pepela i praha zemaljskog

na porušenim kartijadama carstva,

obznanjenog krvlju, izdiže se

Asgard, grad bogova, grad ratnika.

Zdrava pluća, ispunjena svetim tamjanom,

hrle k slatkom, krvavom sjaju

jabuke vječnosti.

Lijes je rastopio drvenu supstancu

i stopio se s vodama oceana, s vodama zaborava,

a duša i tijelo živi i lebdi

na rukama Valkira.

Iz slaboga gnijezda, među zvijezde,

u Valhalu, među ratnike tisućljeća,

uspinje se ljestvama Jakovljevim duša,

bijela kao biser.

Već dugo vremena,

tamo me čeka Ekskalibur sveti

i jabuka vječnosti do kraja vremena.