U ovom novinskom članku autorica izvješćuje o uspješnoj prezentaciji slika i stiha slikara Marina Bobana i pjesnikinje Nade Topić i citira osvrt na izložbu profesorice Marije Juračić koji je uronio u samu srž inspiracije ovo dvoje umjetnika. Budući da ne mogu povećati članak, a da se tekst ne zamuti, prenosim dio tog citata:” 

Svjesna činjenice da je Ljepota samo ljudski umišljaj, nedefinirana fikcija, ipak je tražim u umjetnosti. Ne doživljavam je razumom, ni naučenim ukusom. Osjećam je kožom koja se naježi, a ispod nje počne pulsirati rijeka  zadivljenosti, ganutosti, ranjivosti.  Nešto iskonsko, nezadrživo i gotovo bolno preplavi tijelo koje se počne čudno ponašati; oko zasuzi, a riječi se spletu u čvor i šute.

 Ljepota je neosjetljiva  na  učene riječi koje pršte jalovinom,  jer ona  je naga, nesputana, iskrena duša čovjekova.

Poezija ima snagu riječima razgolititi tu dušu, uliti se u čitatelja načinom na koji je stvarana. Reagiramo  smijehom na smijeh, bolom na bol, skladom osjećaja na sklad izraza.

Ali kako naslikati dušu? Onu zgaženu, raspuknutu, izranjavanu dušu? Kako naslikati bol koju je život naplavio u teškim,  gustim  potezima, u bezobzirnom hodu samouništenja?  Kako nastaviti život u njegovoj gluhoj neosjetljivosti noseći živu ranu u prsima? Strašan je taj kontrast nastavljanja uobičajenih životnih ciklusa i osobnog, nenadoknadivog, bolnog  i konačnog  gubitka.

Na ovo pitanje odgovaraju slike Marina Bobana i stihovi pjesnikinje Nade Tadić:”

Mihovila Pasarić Walner