U Opatiji bajnoj dv’je utvare
 polagano prolaze proživljene dane
kao da se vratiše iz prošlosti stare
i s rukom pod ruku šaptom divane.

Sasvim tiho dozivaju ljubav svoju:
– Sjećaš li se našeg prvog susreta, Geza?
– Grom me udario kad ugledah siluetu tvoju
ljubljena ti i jedina moja princezo Lujza.
Bješe to naše beskrajno zlatno doba
kad spojismo usne i nježno naše ruke
nit’ Car nas nije mogao razdvojiti do groba
iako smo svim monarhijama zadavali teške muke.

Jedva čujne riječi izlaze iz tame:
– Briselska Ružo, sjetiš li se katkada moga imena
ili nam duše lutaju u zaboravu same?
– Sve bih ponovila, Grofe moj, makar ostala u smrti skrivena.

U maglovitom perivoju par je tajnovito nestao,
a riječi njihove morski je val sve dalje i dalje nosio.

***

 (Napomena: inspirirano ljubavlju belgijske princeze Louise Marie Amélie
i austro-ugarskog poručnika Geze pl. Matačića)