Kada uzmete u ruku knjigu nekog stranog pisca, tražite li ime čovjeka koji je knjigu preveo na vaš jezik? Jeste li svjesni da o znanju i umjetničkom osjećaju prevoditelja ovisi vaše uživanje u lijepoj književnosti, da bez njegovog rada nema razvijene matične kulture? Kada bismo ovisili o vlastitom poznavanju stranog jezika, budimo iskreni, teško bismo upoznali književnost i kulturu drugih naroda i djela njihovih književnika. Prevoditelji su mostovi koji spajaju narode i kulture, a  lukovi  tih mostova poniru duboko, čak u vrijeme prije ere koju zovemo našom. Prevoditi govorni jezik i stručnu literaturu može svatko tko je u dovoljnoj mjeri ovladao stranim jezikom, terminologijom struke i tko dobro poznaje predmet o kojem govori. Međutim, biti književni prevoditelj je nešto što traži mnogo više, posebno ako se radi o prevođenju poezije, jer poezija se ne prevodi. Poezija se mora prepjevati.

Kada pročitate prepjevanu pjesmu vašeg omiljenog pjesnika, ona u vama treba izazvati isti učinak koji biste imali da ste je pročitali u originalu. Zato prevoditelj poezije i sam mora biti pjesnik, netko tko tuđi stih može osjetiti svojim, tuđi osjećaj  zagrliti svojom emocijom, a tuđu misao upiti umom. On mora osjetiti i onaj sićušan, nervozni titraj pjesnikova tona, nevidljivu naznaku osmijeha, skrivenu tugu, misao koja je utonula u riječ čim se rodila i onu koja je mogla biti, a nije.  Prevoditelj mora na trenutak postati autor teksta koji prevodi, mora osjećati  finu rezonanciju i finese jezika, note njegovih tonova pa čak i povijesni premaz epohe kojoj autor pripada.

 

Sead Muhamedagić je prevoditelj. Da, on je i pjesnik, esejist i publicist i sve ono što čini bit prevoditelja. Dobitnik je nagrade „Iso Velikanović“ za prijevod romana “Brisanje. Raspad” Thomasa Bernharda i dobitnik Austrijske državne nagrade za književno prevođenje „Translatio“. Za prijevod mamutske drame „Posljednji dani čovječanstva“ dobio je nagradu „Josip Tabak“ koju dodjeljuje Društvo hrvatskih književnih prevodilaca.

 

Dogodilo se da sam došla u posjed nekih njegovih prepjeva Goetheovih pjesama. I oduševiše me.

 

Meeresstille

 

Tiefe Stille herrscht im Wasser,
Ohne Regung ruht das Meer,
Und bekümmert sieht der Schiffer
Glatte Fläche ringsumher.
Keine Luft von keiner Seite!
Todesstille fürchterlich!
In der ungeheuern Weite
Reget keine Welle sich.

 

UTIHA

Dubok muk u vodi vlada,
Posve more miruje,
A lađar se boji jada:
Posvud glatko površje.
Niotkuda daška nema,
Na smrt stravičan je muk.
Beskrajna širina nijema,
Ne čuje se vala zvuk.

 

Hoće li me neka pjesma osvojiti, pokrenuti u meni onaj fini instrumentarij kojim je upijam, uvelike ovisi o njezinoj atmosferi, o svijetu u koji me svojim stihovima uvlači. Zahtijevam od nje da mi nahrani i dušu i um.

Dakle, dobar prepjev mora sačuvati ugođaj kojim pjesma širi svoje vibracije. Prevoditelj ga je u prepjevu ove pjesme sačuvao u potpunosti. Dubok muk, mrtva tišina, nepomičnost beskrajne vodene površine, nedostatak vjetra i strepnja lađara – sve je tu. Slika je potpuna. Stapa se atmosfera originala s atmosferom prepjeva. Postaju jedno.

Čak i onaj koji ne razumije njemački jezik, skandiranjem stihova može uočiti da je melodija originala i prepjeva jednaka, da se pravilno izmjenjuju osmerci i sedmerci, da je rima u oba teksta unakrsna. Iako se naglasni sustavi njemačkog i hrvatskog jezika razlikuju, nekom čarolijom i oni se skladno poklopiše. Zaslugom pjesnika, zaslugom prevoditelja.

 

Glückliche Fahrt

 

 Die Nebel zerreißen,

Der Himmel ist helle,

Und Äolus löset

Das ängstliche Band.

Es säuseln die Winde,

Es rührt sich der Schiffer.

Geschwinde! Geschwinde!

Es teilt sich die Welle,

Es naht sich die Ferne;

Schon seh ich das Land!

.

 

Sretna vožnja

 Kidaju se magle,
Najednom je svijetlo,
Oslobađa Eol
Strunu plašljivu.
Ćarlijaju vjetri,
Pomiče se lađar,
Brzo i još brže!
Gle, i val se dijeli,
Daljina se bliži,
I već vidim žal.

Sve što sam rekla za prvu pjesmu, vrijedi i za ovu. Odmah možete osjetiti ritam. Kada bi netko želio uglazbiti ove stihove, notni zapis originala i prepjeva ne bi se razlikovao. I ta rijetka, nasumična rima je uočena. Ne pokazuje li taj detalj koliko prevoditelj poštuje i osjeća autorove riječi, ali isto tako poštuje i čitatelja kojemu te stihove prenosi.

A ugođaj pjesme? Izaziva isti učinak. Stihovi su gotovo doslovno prevedeni, s blagim varijacijama sinonima, što mora izazvati divljenje svakog tko odvoji trenutak da razmisli o radu, umješnosti i nadarenosti prevoditelja.

A koliko su veze između prevoditelja i pjesnika umrežene, pokazuje podatak da je i Goethe bio prevoditelj. Prepjevao je  prekrasnu bošnjačku baladu „Hasanaginica“ na njemački jezik koristeći Fortisov talijanski prijevod. I sada mu jedan prevoditelj, esejist i pjesnik, dobitnik mnogih prestižnih nagrada za prevođenje, nakon niza vjekova vraća uloženo, prepjevom njegovih stihova.

Marija Juračić