Vjetar pleše u njenoj kosi.

Stvaramo jesen,
a očiju nemamo
smrt u ogledalu poput svijeće gori

Mi ostavljamo kamenje
…. sakupljamo godine

Ukrašeni metaforama
promatramo svijet što se u oblacima skriva;
od krhotina
gradimo cestu
(…. i tamu slatku kao mošt )
Mi ostavljamo kamenje
…. sakupljamo godine
mirišu omorike
tvoj portret u sazviježđu,
krvarimo u bijeli ocean
crtamo vrijeme na kazaljkama satovlja
ponekad iznenađeno gledamo valove.
Crni dim nad Pico Ruivo
ležimo u njemu prkoseći gravitaciji;
Stvaramo jesen,
a očiju nemamo-
Karmen u ogledalu
smrt sad sniva u odrazu.

Mi ostavljamo kamenje
( za Karmen )
na obali Algarve
sakupljamo godine ukrašeni metaforama.

Kuća od porculana
u njoj slavimo život ( mračan ali naš )
slavimo Karmen

…. a grobovi poput svemira široki

Kuća od porculana- u njoj nema kamenja
samo godine što se skupljaju

u kosi
u vjetru….

Karmen, primi me u svoje ogledalo.

Za Karmen

Iz ciklusa “ Manifest ”