Srebrna soba

sasušenih križeva.

Spodobe po krevetima

hrane bolest

svojim iznutricama.

(Bolest je mršava.)

Žena intestinuma

omotanih oko grla vrišti:

“Ima li tko za umrijeti?

Brže, brže.

Mrtvozornik je nestrpljiv.

(Znate, kući ima mladu suprugu.

Nedojebanu.

I Alzheimer ejakulira

po njenim okusnim pupoljcima.

(Prisjeća se,

ili bar misli da se prisjeća

kako je jednom ševio

neku riđovku.

(Ili nije?)))”

(Bolest se dohranjuje kavijarom.)

Sred srebrne sobe

raste nevidljivo stablo.

Grane su mu prepune sunca.

Pod njim šapućem uspavanku

zadnjem stadiju karcinoma

svoje duše.

Sanjaj.

Sanjaj.

(Crkni.)

Noćas ću se preobratiti u Evu.