Čisti zen

“Punice, opet nešto gunđate”, kaže mi zet, “što vam sada nije jasno?”
“Ništa mi nije jasno, zete, mora da me napustila pamet pa su mi neke jednostavne stvari postale nerazumljive.”
“Što na primjer?” nudi se zet da objasni neobjašnjivo pa kad se već nudi, neka i odgonetne.
“Evo, zete, slušaj. Uhapsilo nekakvu sutkinju i njene kompanjone jer su, navodno, iz raznih poduzeća u stečaju izvukli silnu lovu i uredno je pospremili u vlastite džepove.”
“I?” pita zet kao da se radi o najlogičnijoj stvari na svijetu, “u čemu je problem? Ljudi su si pomogli kao i mnogi drugi. Što je tu nejasno?”
“Slušaj, zete! Možeš li ti nešto ukrasti iz mog praznog džepa? Ne možeš. Ukrasti možeš samo ako je džep pun.”

Zet me gleda kao nekoga tko ne prati igru pa baca pogrešne karte i opet pita u čemu je problem.

“Pa u tome što su ta poduzeća išla u stečaj, jer su loše poslovala, jer nisu imala love ni za platiti radnike, a kamoli za proizvodnju pa te ja sada pitam, kako se može krasti iz prazne vreće? Jer ako vreća nije bila prazna, onda se tu ne radi samo o krađi.”
“Punice”, nalazi moj zet rješenje, “to vam je čisti zen – tko ima košulju, dobit će još jednu, a tko je nema, oduzet će mu se i ta koje nema.”

Divim se kako mi je zet u nekoliko riječi sve lijepo objasnio i šutim jer ne želim priznati da o zenu pojma nemam.

Marija Juračić

Objavljeno u Etni – časopisu za satiru, br-172