Pospremih jučer knjigu tuge
na prašnjavu policu života
riječi iz nje potrošene su davno
listovi nadom ispisani ostali su samo.

Danas je sa police ponovo skidam
listam i upijam svako slovo
da pjesmu radosnu od njih sastavim,
um želi ali ruka neće
napisati barem jednu strofu sreće.
Nije još vrijeme kaže srce, za to
na duši još je razočaranja blato
osušiti se dugo ,dugo neće
da bi imala buđenja sreće.
Usude moj reci meni
zašto su moji dani tugom ovijeni,
zašto sunce nekom drugom toplinu daje
dok u meni samo hladnoća traje.
Pružam ti ruko ova slova nade
kao crne bisere iz dubina
složi bar ogrlicu za me
da je nosim kao spomen oko vrata
kad pjesmu mi vedru složiti ne želiš,
tebe knjigo tuge i starine
vraćam tamo gdje si do sad bila
prašinu skupljaj ne dam ti krila.