ZA LJUBAV U SLIKAMA SJEĆANJA

I jutro i dan i sve dane da mi je preskočiti,

da mi se probuditi tamo negdje od prije,

još prije tog jutra kada je sve krenulo,

krenulo kao san, kao bajka još ne ispričana.

Da mi se vratiti u dane od prije tvog pozdrava,

onih riječi što upola ne razumjeh,

da mi se vratiti.

Sve bih drukčije, baš sve bih sada

samo da mi se vratiti.

I danima, mjesecima,

a i godina me dohvatila kao grč u utrobi,

Drži, steže, veže i ruje kroz tijelo

kao rovac kada zemlju razgrće,

a ja se branim, branim se suzama.

Možda smo mogli, možda da si imao nadu,

možda da sam nadu imala, da sam pokušala,

ali nisam znala kako, nisam znala zašto sada,

zašto i od kuda izranja ruka što te prisvaja, odnosi,

a ja te ne mogu zadržati jer riječi više ne pomažu,

riječi su samo zvuk bez sadržaja.

I gledam te jutros ponovo, i znam to više nisi ti.

Ništa ostalo nije od onog dana, onih riječi

što razumjela nisam, tada, a sada ih suzama

razumijem.

Ruka u ruci kao spona, kao nedjeljivo, kao mi,

volio si gradom tako, kao da ništa ne može odvojiti

ni ruke, ni spone, nedjeljivo.

Tražim ruku, tražim osmjehe ostavljene po ulicama,

poglede u izlozima i dodire po stolovima

gdje odlazili smo jer volio si pub i ljude u njemu.

Razgovarao sa potpunim strancima kao da se

savršeno dobro poznajete

i smijao se mom čuđenju, nevjerici dok sam te

promatrala u žaru vaših razgovora.

Sve je nestalo, ukradeno iz slika sjećanja,

sve je nestalo prije svitanja dana

kada posvuda o ljubavi govore,

kada ljubav o ljubavi pjeva i daruje,

i daruje sebe,

a ti,

svojom ljubavi moj život

ponovo si vratio k sreći

vjerujući u sutra, u još desetak,

desetak naših, najljepših.

Danas te više nema.

Svratit ću u

Mali Medo i kao nekad

nazdraviti Crnom Kraljicom,

reći:“ Slàinte „ za nas,

za ljubav koja je ostala

u slikama sjećanja.

 

14.02.2019. prva godina tuge