Nisam proporcionalno raspoređen,

pekmez na zidu me odaje

Prikaze, nakaze, vuci’batine, sveti neredi

Hvatam se za posljednju slamku

na grani raspukle višnje

Ližem samo najsočnije dijelove,

izbjegavam mravlje dodatke

 

U maršu na nevidljive protivnike stupam sam

Ostali su ili izgubljeni ili zadubljeni

u prpošne grudi svojih dragih ženica

Sunce me sa lijeve strane obasjava,

plešu mangupi, tuguju olupi

 

Sve je u svijetu samo broj koji trebamo okrenuti

Pozivni je identičan žutim zgradama

Što su se davno privezale za moje noge

I ne odustaju me pratiti

(Ne volim jehovine svjedoke i njihove kule stražara

Imam ružna sjećanja iz djetinjstva od njih,

svaki dan su mi zvonili na zvono

a ja im nisam htio otvarati vrata)

 

Vjera je ono što jača čovjeka,

ali vrlo često tjera na gorde zločine

Gore nego što bismo uradili

u Ime drage nam žene

 

Tišina, daljine, pustopoljine,

ostaje tek jarak pust, nepokošen

 

Svi smo mi poželjeli biti najjači,

ali uvijek od jačeg postoji jači

Daljine, otkopčano nebo,

zvijezda nema, oblaci bez kapi

More ječi, grmi, oluja

podiže posljednja zrna soli