Poezija je crkva,
a pjesnik hostija.
Kao misaona riječ :
najdublja smrt – ogoljena,
na zidinama teškog neba.
Kada smo Krista pridružili prašini
stajali smo u obećanju
koje je netko dao prije milijun godina.
Dobnik i golubovi ;
u mlinu samljeven pečat koji nas je obilježio
kako su teški ovi mrtvački sanduci –
bili smo praljudi,
zastavom pokrivamo kamen
Sodoma i Gomora !
Naučili smo
kako tamu pretvoriti u tišinu.
Gdje si Platone ?
Svijet je slika jedne promašene ideje
mi, urbani dinosauri
obitavamo izvan čovjeka i izvan svijesti,
a tamo unutra
porculanski umovi i vaze iz Kine.
Kada je zemlja bila mlada
svatko je ušao u svoj dan
noć ostade prazna.

Slučajno, pronašao sam knjigu u pijesku
dahom oblikovao rastući mrak.

Poezija je crkva,
a pjesnik hostija.
U šatoru zaborava
mijenjamo čovjeka za Oprost,
vatreni prolaznik s juga
ukaže se pa nestane u odjeku Bolshoi teatra.
Vičemo : Kopno ! Kopno !
Znakovi upozorenja
postavljeni duž cijele obale
mrtvi spavaju uspravno,
a kako drugačije kada je tlo poput željeza.
Crno je naše Danas
kao voda što se skuplja u dubokom oku ;
Prokleto !!!
Ta je riječ uklesana u kamen neolita,
naš suputnik osjeća kada se vrijeme mijenja.
U svakoj raki leži potvrda
ti, dođi na suho – ništa :
dok čekamo na ono što je bilo ili će biti.
Mi smo prijatelji,
vodimo kući naše najtamnije godine
i bademe dijelimo s pticama.
Vidjeli smo kako strijeljaju razum
tko će da opere krv sa trgova ?

Umnik, on iskazuje žudnju,
ali ne posjeduje mudrost.
Govore : samo je Gospod mudar, on ne treba da traži.

Poezija je crkva,
a pjesnik hostija.
Sveznani filozofi kako ste slijepi
izgubljeni u svemiru beskrajnih teorija,
znam čovjeka što Odgovor nosi na leđima.
On propovijeda znanje
čuva uspomene u torbi
i skuplja pepeo u oblaku naših imena.
Mi volimo Svijet – ali tama nas njegova mami
Mi volimo Boga – ali Đavo je njegovo naličje,
nigdje ne pitaju za nas
pokušali smo doći do
spoznaje onoga što Jest,
ali izgubili smo ono što treba Biti.
I dok smo čitali Komunistički manifest
drugi su tumačili Bibliju ;
između neba i čovjeka
ipak smo pronašli ravnotežu.

Grade hramove u čast Odsutnoga
pogledaj, jedna strijela probije petu.

Poezija je crkva,
a pjesnik hostija.
U poznom satu
priviđenje se pojavljuje kao stranac u ogledalu,
noć stražari pred vratima zore.
Samo jednom. Što se događa samo jednom ?
Znam ! Ja ! Događam se samo jednom
i onda me nikada više ne bude.
Sunce Smrti izgori u zjenici sklopljenog oka.
Kroz bolesne sklonosti i rastrojenost psihe
ustajem protiv svakog autoriteta
 u okularu promatram carstvo
polažem te mrtvu između Praha i Zahvalnosti.
Sve pjesme što napisah i sve riječi što beskraju sam poklonio.

Kaligula :
” Djevice, djevice mi dajte.”
Spaljeni na lomači
odlazimo u nebo
prije no što uđemo u legendu.

Dva groba jedan pored drugoga.
U prvome leži Muhamed,
a drugi i dalje prazan čeka.
Godina Slona : Kada smo ljude naučili Vjerovati
mi smo već tada zaboravili Naučeno.
Budni smo ;
i pitamo se zbog čega je grob prazan ?
Prazan ! Tko kaže da je prazan ?
Tada otkrili smo sebe u stvorenome Svijetu.

Sjećaš li se
kako smo davno ležali u rumenoj sjenki,
sjali u čamcu Mjesečevih zidova.

Izgubljeni putujemo
kroz galaksiju na sprudovima svjetlosti.
Vidjeli smo biće
što je skinulo svoju kožu
i psa smo sreli – mislim da se zvao Lajka.
U srcu Ničega
dvoglava Sfinga dala nam je kartu svemira
sada se lakše orijentirati.
Sa cipelama punim zvijezda
mi ostavljamo tragove u tami ;
stojimo usamljeni u hladnom zraku daljine.
Poezija je crkva,
a pjesnik  hostija.