Postoji gora jedna
gdje divlji pelin gorčinu cijedi
bistrim izvorima,
modri leptiri roje se poput skakavaca,
a na proplancima, kao vrbe,
lelujaju duge crne kose.
U krilu njenome seoce spava
i malena kuća što bijaše dom,
na prozorima njezinim
još se samo mjesec ljeska
poput bodeža u vodi dubokoj.
Postoji gora jedna
u kojoj stasaju bukva i grab
gdje dan očiju nema
gdje zvona još uvijek zvone
i gdje po zelenim travkama
kaplje rosa nepresušna.
I dok s neba blagi lahor piri
veliko lišće šapuće:
”Oh, kako samotni su ti grobovi pusti.”
13 komentara za "Lamentacija o gori"
Moraš biti prijavljen da bi komentirao.