Nije ih odmah primijetila zaokupljena gledanjem labuda kako ponosno plovi jezerom. Izgledalo je da klizi jer se voda ni najmanje nije uzburkala. Jato pataka je iz obližnjeg grma uplovila brčkajući kljunom ispod površine. Njemu se taj dolazak ni malo nije svidio pa je otplovio na drugi kraj jezera. Kada je odlučila krenuti ugledala je njih dvoje tri klupe dalje. Nisu je gledali. Njoj su izgledali kao dvoje zaigrane djece. Nisu bila djeca, o ne, dapače bili su starijih godina. Gospođa, potpuno sijeda sa malim ljetnim šeširom bež boje na kojemu su se isticala dva sitna narančasta cvijeta na obodu šešira. Gospodin gotovo ćelav tek sa kojim pramenom na potiljku jednako sijede kose sa šeširom svijetle boje kojeg je stavio na koljena. Očito su razgovarali potiho jer nije uspjela ništa čuti, ali promatrala je njihove geste. Ruke koje su odavale godine bile su kao  kist slikara koji po zamišljenom platnu oslikavaju riječi da bi jače dočarale govor. On je govorio više, a ona je kimala glavom i potvrđivala rukom kako se slaže s tim o čemu je on govorio. Onda joj je uzeo ruku u svoju i nešto rekao, a ona se slatko nasmijala drugom rukom pokušavajući prikriti smijeh na usnama. On je trenutak čekao pa se i sam nasmijao. Razmišljala je što je uzrok tom smijehu? Da li ju je zaprosio jer nije ispuštao njenu ruku? Počela je u mislima stvarati sliku ljubavi zamišljajući njih u svečanoj odjeći u dvorani punoj cvijeća. I sebe je vidjela kao njihovog gosta i glazbu koja je koračnicom ljubavi pratila njihove korake do oltara. A onda je podigla kapke i pogledala prema njima. Klupa je bila prazna, a ni u blizini nije nikoga bilo samo je labud ponovo lagano plovio prema mjestu gdje je sjedila.