Kada sam je upoznao, nije se činila toliko opsjednuta tim crnim napitkom no, istina, kada god bi se nalazili većinom je pila kavu.

Čim se doselila u moj stan, prvo što je učinila bilo je oslobađanje jedne police u kuhinji.

„Ova je zgodno mjesto za moju kavu bez koje ne funkcioniram“ ,  rekla je i na netom očišćenu policu

stavila staklenku sa crvenim poklopcem na kojoj je velikim, crnim slovima pisalo COFFEE.

• Ako me voliš , mogao bi mi u jutro skuhati koju kavicu. Gledaj, uopće nije teško!

Nisam neki preveliki kavoljubac, kavu pijem čisto zbog društva. Baš zato nisam mogao shvatiti zašto joj ne mogu reći ni dobro jutro, dati poljubac  ili ne daj Bože, predložiti malo maženja  dok ona nije popila tu crnu tekućinu.  Sijevnula bi očima i mrzovoljnim glasom izustila: „Daj, makni se, zar ne vidiš da spavam, pusti me na miru!“

Zato bi jutrom trčao do kuhinje, ponavljajući naučeno što i koliko čega moram staviti da svojoj dragoj skuham baš onakvu kavu kakvu ona želi.  Maksimalno skoncentriran, stavljam u lončić vodu i na to odmah dvije male žličice šećera. Čekam kraj štednjaka buljeći u prozirnu tekućinu kada će se pojaviti prvi mjehurići, mičem je sa strane i odlijevam dio vode. Stavljam 5 žličica crne mješavine, miješam i vraćam na vatru. Ne mičem pogled sa posude, ne dišem dok to crnilo ne zakipi i čim se pojavi i krene erupcija mičem posudu s vatre i točim u njenu veliku rozu šalicu.  Nježno je budim uz miris njene omiljene kave , ona ispija par gutljaja… čovjek da to ne gleda, ne bi vjerovao, odmah stiže osmijeh na lice, grli me i ljubi, mazno šapće da mogu natrag u krevet…

Kuhao sam kavu mjesecima. Kako i ne bi, život mi je bajka… Ništa lakše, da mogu, podigao bi spomenik Abesiniji gdje kažu da joj je porijeklo. Ako ću ikada birati put, idem u Etiopiju, poljubiti tu zemlju koja je izniknula to sjeme sreće za mene!

Kuhao sam kavu godinama, toliko, da sam u tom spravljanju postao zaista ekspert, tako da su i naši prijatelji  konstatirali da kuham zaista najbolju kavu.

Ne znam u kojem trenutku sam osjetio lagani zamor. Da li je to bilo kada smo dobili naše blizance, kada nisam znao kojeg da prije primim na ruke jer bi dvoglasno neutješno plakali  dok moja Ines spava, čeka da je probudim sa njenim napitkom jer jedino tako, kako je rekla,  može prihvatiti život kakav sam joj stvorio. Ili je možda bilo presudno što sam neki dan, po onoj kiši vraćajući se s posla, nakon kupovine namirnica jednostavno zaboravio donijeti taj crveni paketić, na što se ona u poslijepodnevnim satima pretvorila u onu ih jutarnjih sati kada bi kasnio s kavom. Oči  iz kojih sijevaju munje, usta koja izbacuju gromove sa nazivima svih mojih predaka kojih se sjetila. Naravno da sam odjurio do najbližeg dućana i kupio tu vražju kavu.  I naravno da sam naravno, tek tada shvatio!

Ja sam ovisnik o njenoj ovisnosti!

Obećao sam si da sa tim jednostavno moram prestati. Možda je Žac, moj prijatelj  u pravu, koji se  čudilo mojoj ustrajnosti da je činim sretnom ugađajući joj kavom, tim  napitkom kojim sam se trudio pridobiti njen osmijeh, malo dobre volje.

„Ti stvarno nisi normalan! Ne kužim, pa kaj si ona zbilja više nikad sama ne može skuhati tu kavčugu! Zašto je baš ti moraš kuhati? Zbilja si papak! „ – govorio bi.

Danas sam se ustao uobičajeno rano. Definitivno sam odlučio da ću joj  danas, po zadnji puta, skuhati tu crnu tekućinu.

Ja to mogu. I nisam papak. To je jednostavno, prije bila moja dobra volja. Nitko mene nije na to tjerao, niti neće.

Spremio sam  sendviče klincima za školu, napravio doručak, pristavio vodu, stavio šećer  i čekajući, rukom krenuo prema polici. Ne znam ni sam da li mi se pričinilo ili sam zaista čuo šušanj, znam samo da odjednom, iz ruku jednostavno je skliznula dobro znana, sretna teglica i razbila se u tisuću sitnih komadića.  Stakalca su se raspršila pomiješana sa crnim prahom po cijeloj kuhinji.  Dok sam očajan  izbezumljeno gledao u crnilo poda, iz daljine čujem vrisak kao  iz horor filma: “ZVONKOOOO, GDJE JE VEĆ JEDNOM TA MOJA KAVAAA ?“

I…naravno da sam odmah pohitao u najbliži dućan…