Puštam te ući u svoju tminu
da izbaviš me od mene same,
da glasom svojim razbiješ tišinu
i otvoriš vrata iz ove tame.
U ovu pustoš već odavno nije
korakom svojim kročila sreća.
Nit’ radosti nit’ smijeha nit’ ljubavi nit’ grijeha
ova noć u meni više se ne sjeća.
Ostavljene ruke još strše u zraku
kao slijepci koji prema svjetlu hrle,
a putovima već posutim injem
ne dolazi nitko da ga zagrle.
Puštam te ući, ponesi hrabrost
i bar malo svoje topline,
pomozi da ova robinja mraka
sa sebe teške okove skine.
A to, što u meni ponekad zajeca
i čini se da još uvijek diše,
to je tek jedna zaboravljena pjesma,
zarasla u trnje – i ništa više.
5 komentara za "Stanarica zaborava"
Moraš biti prijavljen da bi komentirao.