Pjesma posvećena Franku Lohajneru, studentu iz Opatije, pripadniku 204. A  brigade Rakitje, poginulom na Kupresu.

Slika zaustavljena u oku.
Ti mlad, gotovo dječak, vedrog oka
i osmijeha.

Godina  devedeset i neka.
Učiš  njemačke, nepravilne glagole
i smiješ se mojim riječima da ćeš tih
stotinjak glagola lako savladati.
Važni su ti ti glagoli
toga trenutka
a stvarnost ratišta
i stratišta
prihvaćaš bezbrižno lako, onako usput
kao što se jede sladoled
ili gleda nogometna utakmica.

Negdje na Kupresu
u pjesmi još djevojke tvoje ime spominju
još se sjećaju tvojeg osmijeha zaustavljenog
negdje kraj gladne čelične zvijeri
koju si  zoljom  usmrtio
kada se u oku zaustavila slika.

Toga dana zaboravila sam smijeh.
Toga dana nestalo je bezbrižnosti.
Toga dana rat je pohodio
mirne vizure ispred tvoje kuće
uspavanog gradića na obali.

Ja još  ne mogu oprostiti sebi što te nisam naučila
da nikada nema pobjednika
da se gospoda međusobno uvijek dogovore
da najbolji ratnici postaju smetnja
da uvijek gube nejaki
da se pohlepa i grabež pod ruku vode
da su ratovi kolijevke lopova
da sumnjaš u riječi velike
da grobove pohode samo majke
i prigodno, po dužnosti
netko
koga ti ne bi želio vidjeti.