Ti i ja,
mi smo raspete
jedna drugoj
o kralježnicu
da se nikada ne ugledamo.
Od grijeha razrokoj,
u kavernu lijevoga oka
zalaziš mi sunce,
a iz desne mjesečevim uštapom
razdanjuješ
pomrčinu uma.
Moja se misao razboljela
i kuca o rodnice
prepune fetalnih hostija.
Blažena,
raspadam se
razriješena uskrsnuća
jer svaka bol svijeta
smjerokaz je ka mojim kostima.
Ja sam zaručnica Smrti,
crnina samonikla
u vremenu umirenja.
Plutam
nad liticama
nepričešćenog neba
promatrajući
svoj duh zaleđen
u pletoričnim izdisajima
bogolikog vremena.
Korijenjem srčem tamu
iz Zemljine svijesti
i pokapam desetinu
svojih pjesama
da pokrstim vodu u dan.
Ja,
Smrt!
Svoje smrti crni san!
Snujem se
u više od bezbroj
materica matere zemlje
iz koje ispuzah
kao nedonošče vremena.
Najeli me zla
koje progledava očima boje
mogranja
i sada sam crveni pijesak
i posljednji izdah bogova
u krvotok podzemlja.
Zato,
kažem vam:
Ja sam zaručnica
Smrti,
med
prepona
demonskog dječaka.
Sve su moje sestre
nezačete i nežive,
a ja ih dozivam
s pasijanskih bedema
gdje samo one sumračnoga uma
srču djetinjstvo iz pupkovine
trudnih magdala.
___________________________
Sažimam se
s mirisom mlijeka i sunca.
U zalazu vjeđa,
pitam,
tko će sa mnom
rađati
vodu,
a poroditi
dan?
4 komentara za "Pjevanje"
Moraš biti prijavljen da bi komentirao.