„Sva je ukradena iz njekog starog libra starijeg neg je starost“, govori o svom „Skupu“  Marin Držić, zbog toga što je za okvir komedije preuzeo oblik Plautovog ćupa – aulularije – i do vrha ga napunio Držićem. On drugačije nije znao, a nije ni mogao… i da je htio.

Za potrebe svoje „Lucide“ ja sam posudio okvir renesansnog Dubrovnika i pokušao ga napuniti… sobom. Ambiciozan poduhvat za pisca-početnika u poznim godinama. Bez ijednog ranije objavljenog retka, uložio sam u nju dvogodišnje iščitavanje stotina stranica povijesnih i književnopovijesnih tekstova. „Lucida“ je zajednički nazivnik svih  libara koje sam u životu proštjeo, desetaka ljeta provedenih ispred i iza pozornica Dubrovačkih ljetnih igara i nekoliko godina studiranja hrvatske i ostalih južnoslavenskih književnosti.

Ideja o mladiću, novicijantu dominikanskog samostana u Dubrovniku – smještena u egzaktni povijesni okvir prodora Turaka na Balkan anno Domini 1463. – o momčiću koji tijekom svoje bizarne lucide polusna „preskače“ stoljeća i spaja svoj mozak na internet današnjice kako bi pokušao pronaći lijek za sušicu koja ga ubija, tad mi se činila sasvim originalnom idejom. Originalnom mi se čini i danas, trinaest godina kasnije. Zašto baš renesansni Dubrovnik? Zašto tako turbulentan povijesni trenutak? Zašto samostanski novak?! Kao da si je pisac nastojao zagorčati život i otežati zadatak do neizvodivosti. Svako od ovih „zašto“, međutim, ima svoje uvjerljivo „zato“.

Prema mojoj prvotnoj zamisli junak je trebao biti mlad i obrazovan srednjovjekovni feudalac. Obrazovan zato što je morao biti u stanju pročitati i razumjeti složeno pisane futurističke tekstove.

Kako pogrešno! Zašto pogrešno!? Zato pogrešno jer… kako će, molim vas, taj sušičavi mladić u zabiti nekog burga proizvesti streptomicin, recept kojega je s interneta današnjice pročitao u svojim lucidnim snovima? Za proizvodnju antibiotika potreban je mikroskop i ostala sofisticirana laboratorijska oprema; između ostalog i tehnologija preciznog brušenja konveksnih leća. Rješenje se nameće: renesansni Dubrovnik, grad europskih spoznaja! Grad u kojem će nekoliko godina kasnije živjeti Ruđer Bošković i Marin Getaldić! Nije se ni njihovo znanje pojavilo niotkuda.

Pa opet, da sam za junaka svoje priče izabrao plemića – Raguzina, on bi proizveo streptomicin, izliječio se i, Bog te veseli! A… gdje je tu priča? Zaplet? Dilema? … Nema! A priču sam bio zamislio kao hit&run SF! Dobro, da vidimo tko je još imao infrastrukturu i uvjete u kojima se mogao proizvesti antibiotik? Kler, razumije se! Samostan! Najbolje, upravo, dominikanci; oni su „red propovjednika“, sveta braća koja svoju misiju prosvjetljivanja obavljaju u najbizarnijim uvjetima siromaštva, polusvijeta i poroka. To je, dakle, riješeno. Junak će biti siromašan, ali obrazovan mladić koji će imati pristup svim resursima samostana; premda ne uvijek na legalan i dopušten način. Pored toga, on je religiozna osoba koja se priprema za poziv svećenika; živi u odgovarajućem okruženju i nadgledan je od svete braće. Osjećate li, dakle, kamo smjeram? Momak, u predsmrtnom stadiju sušice, suočava se s okultnim silama koje mu nude produžetak ovozemaljskog života. Ali cijena je visoka. Treba izdati sve u što vjeruje i sve koji u njega vjeruju. Hoće li izabrati put vjere i sve prijaviti svojem ispovjedniku ili će zatajiti i upustiti se u nepoznato, griješno i privlačno. A to su svojstva nečastivog. Što biste vi učinili? Ne, nemojte mi reći.

Da bi moj junak mogao ostvariti svoj „đavolski“ plan proizvodnje streptomicina u njedrima „kolektivne duše na izvoru vjere“ bilo je neophodno zadovoljiti nekoliko uvjeta. Radi toga radnja priče teče sasvim logičnim i razumljivim tijekom, u pronalaženju tih uvjeta. Junak se prvo morao izboriti za legalan pristup samostanskim podrumima, u kojima će saviti svoje tajno laboratorijsko gnijezdo. Zatim ilegalno, u ime samostana, naručiti i preuzeti sredstva i opremu neophodnu za izgradnju priručnog laboratorija. Potom je trebao obići šire područje Dubrovačke Republike u potrazi za uzorcima tla koji potencijalno sadrže željenu plijesan. Za čitavo to vrijeme morao je od svete braće i svojih drugova novicijanata prikrivati znakove teške bolesti jer bi ga pri prvom saznanju o sušici uputili u izolaciju lazareta. A onda bi sve propalo. Svim navedenim uvjetima bilo bi nemoguće udovoljiti u redovitim uvjetima života grada i samostana. Radi toga sam, kao vrijeme odvijanja radnje priče, odabrao turbulentno doba početka provale Turaka u naše krajeve, što mi je pružilo niz mogućnosti za dodatne slikovite digresije i zanimljive epizode. Ovo su, dakle, bila moja tri „zato“, kao odgovora na tri postavljena „zašto“.  Sad sam imao sve uvjete za vjerodostojno razvijanje priče: motivaciju likova, uvjerljivu intrigu i elemente napetog akcijskog trilera koji sam želio napisati.

Kad pišete povijesnu priču, utopljenu u točno određeno vrijeme i prostor, u svakoj rečenici imate realnu mogućnost načiniti barem dvadesetak formalnih pogrešaka: kako je taj prostor tad izgledao, a ne kako izgleda danas; kako su ljudi živjeli, što su govorili, kako su se odijevali; što su jeli i pili; što su mogli znati, a što nisu; kakvi su im bili običaji… Pored svih predostrožnosti, nakon objavljivanja priče u časopisu „Ubiq“ u travnju 2010. shvatio sam da moji dominikanci objeduju puru, a kukuruz je u to doba rastao jedino… u Americi.

Ako pritom još pokušavate dijaloge pisati govorom podneblja, dali ste si naredni uragan u prsa. Kao školovanom „lingvistu“ – fonetičaru i kroatistu – taj  zadatak mi je, istina, nešto lakše pao. Kako bih postigao što veću autentičnost, budući da je dijalog pisan arhaičnim jezikom hrvatskog juga (Dubrovnik, Cavtat, Boka…) morao sam, pomalo, izmišljati jezični idiom svoje drame, služeći se različitim izvorima. Tu su, prije svega, dominikanske molitve, duhovni napjevi i formulaični obredni tekstovi, doslovno preuzeti iz povijesnih izvora. Sudeći po prvoj nagradi za monodramu na Četvrtom susretu hrvatskog duhovnog stvaralaštva „Kranjčić“ u Križevcima – za moju monodramu Virtualni moralitet napisanu po motivima „Lucide“ -a koju sam primio upravo iz ruku člana žirija, dominikanca, „Crna braća“, čini se, nisu imala većih primjedaba na moju književnu eskapadu. Primjedaba dosad nije imao nitko, premda je tekst objavljen u četiri navrata, u tri različita književna oblika (Bizarna lucida polusna/novela; Virtualni moralitet/monodrama; Mirakul svetog Vlaha/drama). To me beskrajno veseli. Iz  literature je preuzet i navod teksta spomenika kulture („Šibenska molitva“ ili „Gospina pohvala“). Iz leksikonske građe preuzeti su dijelovi znanstvenih tekstova koje junak priče Đivo čita u svojim internetskim lucidama, zatim niz specifičnih – meni ne baš bliskih – formulacija s područja fortifikacijske arhitekture, kao i sva stručna obrazloženja ponuđena u fusnotama. Bilo je praktički neizvodivo svaki od navedenih, manje ili više preformuliranih i necjelovitih izvora i citata označavati znacima navođenja. Taj grijeh, eto, nosim na duši. Mea culpa mea maxima culpa. Za potrebe drame, ulogu „frančezarije“ je odigrala pjesma Chevaliers de la Table ronde.

Tekst koji upravo čitate trebao je imati za svrhu da bude pomoć i motivacija autorima koji razmišljaju o upuštanju u avanturu pisanja povijesne beletristike. Ako već ne bude motivacija, nadam se da neće biti demotivacija. U svakom slučaju, trebao bi biti malena pripomoć.