U tvom stanu nema više ništa tvoga
tu drugi su neki nepoznati ljudi
koji ruše i zidaju čvršće zidove
između sebe i svijeta.
Nema više tvoje sobe
u kojoj katkada zatreperi svjetlost
i, nema te više.
Veljača. Tvoj rođendan.
Već su i proljetnice procvjetale,
al’ tebe nema da pomirišeš stručak cvijeća.
Kiše i vjetrovi pjevaju ti večernje pjesme;
možda si postala oblak ponad grada
koji nestaje i vraća se
krvareći nebom svoju crvenu bol.
Još prolazim ulicom Vlaškom
pored tvojih prozora nijemih
(oni će za me zauvijek biti tvoji)
ali kao da čujem tvoj tihi glas,
a u odbljesku sunca sa stakala
priviđa mi se poznata silueta.
04/03/2022 at 11:10 am Permalink
Katarina, za neke smrti nema utjehe. No vjerujem u onaj plemeniti dio Velikog Uma u kojem se susreću, u dobrome, proživljeni životi. Novi susreti, nov povratak u život.
04/03/2022 at 4:53 pm Permalink
Znam kakva je to tuga i praznina. Ne daj se, Katarina.
04/03/2022 at 7:40 pm Permalink
Marija, Aljoša, hvala vam na pažnji i utješnim riječima.
Šaljem pozdrave ma gdje bili.
05/03/2022 at 6:16 am Permalink
Odlomljeni dio srca nitko ne može nadoknaditi. Ipak moramo dalje prenositi ostavljeno nam nasljeđe. Dok je tako i naši najmiliji žive s nama.
Veliki pozdrav šaljem!
05/03/2022 at 7:07 pm Permalink
Tuga… i meni je ova poznata. Topli pozdrav, Katarina!
06/03/2022 at 2:54 pm Permalink
Gabi, Anja, hvala vam.
Lp