Otkako su se Krleže tijekom 1920-ih godina profilirali kao istaknut umjetnički par, preko pola stoljeća dug brak Bele Krleže, glumice zagrebačkog Hrvatskog narodnog kazališta, koja je svojim ulogama obilježila razdoblje hrvatskoga glumišta od 20-ih do 60-ih godina prošloga stoljeća, i jednoga od najznačajnijih hrvatskih književnika modernizma, leksikografa i erudita Miroslava Krleže ne prestaje intrigirati javnost. Izložba u Muzeju grada Zagreba, autorice Vesne Vukelić Horvatić, bila je još jedna prilika za uvid u njihov zajednički život na različitim zagrebačkim adresama – mjestima okupljanja intelektualaca i umjetnika, a u Jugoslaviji i političke elite. 

Kronološki postav izložbe temeljen je na različitim arhivskim izvorima – pismima, memoarskim zapisima, fotografijama, izvacima iz tiska, memorabilijama i privatnim uporabnim predmetima iz ostavštine supružnika, najvećim dijelom iz fundusa Muzeja grada Zagreba. U prvom dijelu izložbe posjetitelji su mogli vidjeti razglednice zagrebačke crkve Sv. Blaža, gdje se par u tajnosti vjenčao 1919. godine, kao i fotografije Hotela Palace, gdje su mladenci nakon vjenčanja večerali i prenoćili. Među izlošcima se izdvojio i Belin „jedini miraz” – crvena čaša iz 1853. godine, koja ilustrira neimaštinu koju je mladi par iskusio na samome početku zajedničkoga života zbog izostanka roditeljske podrške. Životne okolnosti poboljšale su im se nakon što je Krleži njegova teta Josipa Horvat ostavila stan u Kukovićevoj ulici, a Bela je dobila stalni glumački angažman u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu.

Prije nego što su se 1952. godine trajno uselili u Vilu Reiner na Gvozdu u zagrebačkoj rezidencijalnoj četvrti Tuškanac, par je promijenio nekoliko adresa – iz Kukovićeve su kratko preselili u Mihanovićevu, ratne godine proveli su u Radišinoj ulici, a nakon rata živjeli su u Kavurićevoj. Sve adrese mogle su se vidjeti na izloženim fotografijama Miljenka Gregla. Namještaj izložen u središnjem dijelu postava ilustrirao je blagovaonički dekor stana u Vili Reiner, današnjem memorijalnom prostoru Bele i Miroslava Krleže. Kompozicija je naglasila Belinu ljubav prema žutim ružama, premda je za postav, iz razumljivih razloga, korišteno umjetno cvijeće. Krleže su na Gvozdu često posjećivali Jovanka Broz i Tito, a parovi su zajedno i ljetovali na Brijunima. Izložena su Titova pisma Beli i Krleži iz Karađorđeva datirana u 1974. godinu, kao i predmeti sa zajedničkog dvotjednog diplomatskog posjeta Egiptu i Sudanu 1962. godine – razglednice, suveniri, počasna zastava Egipta i drugi izlošci. Među izloženim predmetima iz svakodnevne upotrebe sa Gvozda istaknule su se gramofonske ploče, uključujući onu Gabi Novak, Krležin štap i naočale, šeširi, kravata, Belini bakreni kalupi za kuglof, pregača i dijetni recepti, telefon, električni masažer, radio aparat Phillips kupljen u Parizu, Belin kozmetički kovčeg, kutija s cigaretama i brojni drugi izlošci.

S obzirom da je izložba prvenstveno bila usmjerena na otkrivanje privatnoga života para, rijetki se izlošci odnose na Belinu glumačku karijeru, koja je potrajala sve do njezina umirovljenja 1966. godine, a ostala je neprekinuta i tijekom ratnih godina. Unatoč drugim važnim dramskim izvedbama, Bela je ostala najzapaženija upravo po utjelovljenjima Krležinih likova. Uz debitantnu ulogu barunice Castelli,  glumila je i likove iz romana U agoniji, Leda i Aretej. Pred kraj postava izložene su Beline bilješke za predstavu Svadba Krečinskoga, ujedno i njezin posljednji nastup u Hrvatskom narodnom kazalištu. O Belinu povlaštenu položaju unutar kazališta, nakon poslijeratnoga uspona para na društvenoj ljestvici, svjedoči njezino pismo upućeno tadašnjem intendantu zagrebačkog Hrvatskog narodnog kazališta Marijanu Matkoviću iz 1959. godine. U pismu ga Bela obavještava o nepredviđenom produljenju svoga boravka u Parizu, a znakovito je da obavijest nije rezultirala dodjelom brojnih ženskih uloga koje je tada izvodila nekoj drugoj glumici. Par je u ovo vrijeme boravio u Parizu jer je Krleži povjereno vođenje organizacije Izložbe o srednjovjekovnoj umjetnosti naroda Jugoslavije. Na izložbi se mogla vidjeti pozivnica na otvorenje ove izložbe, ali i drugi sačuvani predmeti koje su Krleže koristili u Parizu – karta Pariza sa stanicama metroa, programska knjižica teatra Edouard VII, deplijan noćnog kluba Paradise, pozivnica na ručak u organizaciji Ministarstva vanjskih poslova Republike Francuske, posjetnica trgovine Christian Dior, programska knjižica cirkusa Medrano i dr.

Izložba je diskretno dotaknula i Krležin bogat opus, kroz nekoliko izloženih izdanja njegovih najpoznatijih romana, ali i putem likovnog postava. Dekorativni listovi papira ambijentalno postavljeni na daščanu oplatu imali su za cilj naglasiti posjetitelju kako se nalazi u svijetu književnika, isprepletenim s njegovim privatnim svijetom supruga, prijatelja, stanovnika Zagreba. Zanimljivo bi bilo vidjeti i neke od mnogobrojnih Krležinih neobjavljenih rukopisa, najvećim dijelom pohranjenih u Nacionalnoj sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu, kao i ostavštinu obitelji Krležina primarnog nasljednika dr. Krešimira Vranešića.

U ratno vrijeme, kada je Krleža stavljen na listu zabranjenih pisaca, dr. Đuro Vranešić, otac dr. Krešimira Vranešića, u više navrata književniku je spasio život skrivajući ga u svom potkrovnom stanu privatnog sanatorija na Zelengaju. Ostavština povjerena njegovu sinu uključuje i umjetnine koje bi pomogle rasvijetliti sliku o Krleži kao o poznavatelju suvremenih umjetničkih tendencija.  Poznato je da su Krleže često posjećivali izložbe s prijateljima, glumicom Elizom Gerner i njezinim suprugom Milanom Arkom, da im je kum na vjenčanju bio Ljubo Babić, da su se redovito družili sa slikarom Mersadom Berberom, kao i da je Krleža posjećivao literarni salon kojega je organizirala Irina Kunina Aleksander. Salon u Đorđićevoj bio je mjesto susreta lijevo orijentiranih intelektualaca, između ostalih i pripadnika grupe Zemlja na čelu s Krstom Hegedušićem. Uzevši u obzir sve navedeno, izgledno je da su Krleže posjedovali određen broj umjetničkih djela, međutim njihova kolekcija zasada ostaje nepoznanica. Na izložbi se može vidjeti jedna umjetnina iz vlasništva para, dobivena na dar i zatim izložena u blagovaonici na Gvozdu, a danas pohranjena u fundusu Muzeja – tempera na staklu Ivana Lackovića Croate pod nazivom Zima u selu.

Izložba je ponudila detaljan presjek emotivnih veza para, prethodno braku te za vrijeme zajedničkoga života. Uz spomen Edite Reiner, prve Krležine zaručnice i Ritchmana von Bernfilda, austrijskog poručnika kojeg je Bela odbila, izdvojen je upravo odnos para s Irinom Kuninom Aleksander. Usprkos povezivanju Krleže s Irinom za vrijeme njegova boravka u SSSR-u, postav je istaknuo prijateljstvo i doživotnu korespondenciju između Irine i Bele. Isto ne vrijedi za Krležinu vezu s poljskom spisateljicom Zofijom Malkowskom, zbog koje je Bela svojedobno bila primorana otputovati u Pariz po svoga supruga.

Dio svojih sredstava Krleža je oporučno ostavio Milutinu Popoviću, štićeniku para. Milutina su iz dječjeg doma na Kustošiji preuzeli na brigu Angela i Dragutin Singer, prijatelji Krležinih. Nakon njihove selidbe u Izrael, Milutin je povjeren Beli i Krleži. Na izložbi se mogla pročitati Milutinova božićna čestitka njegovim „milima i dragima” iz Beograda datirana u 1976. godinu, kao i nekoliko pisama upućenih „teti Beli”. U pismima joj Milutin zahvaljuje na poslanom novcu ili paketu, a u jednom pismu iz 1980. godine najavljuje selidbu u Zagreb kako Krleže ne bi bili sami, što se nije ostvarilo. Enesu Čengiću, autoru Krležine monografije, književnik je ostavio autorska prava na izdavanje svojih djela i stan u Nazorovoj kojeg je Bela kupila nekoliko godina ranije, za slučaj da u starosti bude zaboravljena. Svoj automobil ostavio je vozaču Josipu Živkoviću, čija je obitelj za izložbu ustupila brojne zajedničke fotografije Krleže i Živkovića, kao i isječke iz tiska, primjerice časopis Auto Svet iz 1981. godine. Budući da je Živković Beli dostavljao i čitao Krležina pisma u bolnici u Vinogradskoj, gdje je umrla 1981. godine, samo nekoliko mjeseci prije supruga, nasljednici čuvaju i jedno od posljednjih pisama „njezina starog Krleže”.

Postavljena u potkrovlju zgrade u kojem je arhitektonskim rješenjem zadržana vidljiva drvena krovna konstrukcija, izložba je uspjela prenijeti posjetitelju iskustvo življenja u nekom drugom, poetičnom vremenu gornjogradskih promenada, pritužbi na Poštu zbog zakašnjelih novogodišnjih „karata” i prisnih pisama sa samo autorima znanim šiframa, pri čemu njezin promišljen likovni postav i pozadinska glazba doprinose cjelokupnom dojmu atmosferičnosti postava.