Kada te usud odluči uništiti, on to i učini,  kao što je učinio  Milanu Steineru ( 1894. – 1918.) slikaru, kojeg je još kao bebu kućna pomoćnica ispustila na pod, što je na djetetu ostavilo trajne fizičke posljedice. Drugi je put sudbina umiješala svoje prste u život sedmogodišnjeg dječaka, kada mu je zbog tuberkuloze moralo biti odstranjeno jedno plućno krilo pa mu se tijelo vremenom deformiralo. Treći put ga je sudba dokrajčila. Imao je 24 godine i njegova osakaćena pluća nisu mogla izdržati napad zloglasne španjolske gripe 1018. godine, kada se smrt obilato gostila i kada je oboljelo  više od 30% svjetske populacije, a smatra se da je umrlo  do 100 milijuna ljudi.

Steiner je ostavio nekoliko stotina crteža olovkom, ugljenom, perom, kredom, akvarela i pastela, te nekoliko ulja: Proljeće, Kiša, Ulica u Petrinji, Žena u crnom šeširu, Pogled na savsku dolinu). Nekoliko njegovih crteža objavio je A. B. Šimić u svom časopisu „Juriš“, nakon Steinerove smrti. Tako je on za života bio još jedan umjetnik koji prolazi marginom javnosti. I ta njegova mala ostavština trebala je nestati u bjesomučnoj  invaziji na  um čovjeka, godinama kasnije, kada je vrli činovnik NDH prijavio da negdje postoje slike tog Židova,  pa ih je njegov mlađi brat Ivo tijekom Drugog svjetskog rata skrivao pod nekim zagrebačkim stepeništem. Kako je umjetnost ogavna zadrtom homo politicusu! Nakon rata Ivo je slike predao prijatelju i slikaru Josipu Vaništi koji ih je sačuvao  i objelodanio.

                                                                                     .

Ne znam, je li Miroslav Krleža vidio Steinerovu sliku Kiša. Poznavao ga je, bolje je poznavao njegovog brata, bio je tužan zbog Steinerove smrti. No uvijek, kada negdje vidim Steinerovu Kišu, sjetim se stihova pjesme Miroslava Krleže Žene na kiši. Slika se uvukla u stihove, stihovi govore iz slike.

                                                                                                    .

Prepletenost poezije i likovnih umjetnosti nije ništa novo.  Likovno i verbalno se traže pa je Krleža, ne samo zato što je prijateljevao s mnogim slikarima, često zalazio u likovnost. Njegov osjećaj za likovno ne potvrđuju samo njegovi knjiški likovi Filip Latinovicz i Leone Glembay, već i Krležini eseji o slikarima, o likovnim tehnikama, strukturi likovnog djela. Krleža o Steineru nije posebno pisao. Imao je za to premalo materijala, ali je sigurno uočio njegov talent jer ga spominje u svom eseju  „O Kranjčevićevoj lirici“.

“…, može li biti žalosnije sudbine? Pisati pjesme u ovim prilikama, i tako svoju ličnu sudbinu opteretiti mlinskim kamenom sigurne tragedije čovjeka, koji se je u Hrvatskoj odlučio da postane umjetnikom. Vraz i Lisinski umrli su mladi od sušice i gladovanja, Felbinger je umro kao prosjak u ubožnici, Karas se je utopio sam od očaja, Luka Botić i Andrija Palmović umrli su sasvim mladi, a Kovačić je poludio u trideset i trećoj godini. Nekoliko mjeseci prije Kranjčevićeve smrti, ustrijelio se je u Parizu Račić, a poslije Kranjčevićeve smrti poludjeli su Harambašić, Donadini, Čerina i Vidrić. Smrt Polićeva u Barceloni, Kraljevićeva sušica, smrt mladića Steinera, Šimića, Plančića, rana Matoševa pogibija, sve su to samo simptomi stanja u kome se kod nas radi, piše i slika.“*

Steiner je Kišu uljem na platnu naslikao nekoliko tjedana prije svoje smrti.

Krleža je svoju lirsku prozu „Žene na kiši“ objavio u godini Steinerove smrti.

„Gledam žene gdje čekaju brašno i petrolej na kiši. Kod mene u peći pucketa vatra i modri plamičci plešu u crvenom i toplo je. I puna je glazbe soba moja i snova i boja. A vani ludi vihor duva i pljušti kiša sa snijegom. Na tom vjetru, šibane vodenim mlazom, čekaju žene na kiši brašno i petrolej. Po cijele dane stoje te žene na ulici, kiša pada, a sive i crne magle sablasno se gone nad gradom.

„Izražajna je Steinerova slika, ekspresivna je Krležina poetska riječ:

„Zašto čekaju te žene na kiši i na vjetru i zašto se pate? Zašto plaču te udovice na kiši i zašto tako gluhonijemo pokapaju svoje vlastito meso te ratne majke, promatrajući sprovod svoje djece kao u snu?…

O, mati žalosna, koja rađaš idiote, gluhonijeme i bolesne koji zaudaraju, o, mati nesretna, koja pišeš caru pismo i poklanjaš mu krv svoju rođenu u posljednjem očaju, oprosti mi jer sam hulja!“

Pored žena na Steinerovoj slici, u pozadini, a zapravo u prvom planu, jer žene gledamo s leđa, stoji čovjek bez kišobrana, lagano pogrbljen, nagnut  prema vjetru i snopovima kiše. Gotovo se stopio s pejzažom, diskretan, neprimjetan. Steiner? Da, sigurno on. Licem krenut sudbini koja se svojim zlim pipcima ovjesila na njega još dok je bio dijete, a onda ga je lomila dok nije slomila njegovo krhko, bolesno tijelo.
Bio je slikar ulice, parkova, kavana, slikar života, navikao ne biti u žiži pažnje, jer ljudi  okreću oči od fizičke nakaznosti, koja nije njihov život.

I u nekoj ludoj kombinaciji srodnosti među umjetnicima, vidim tog mladića kako  na kiši i vjetru, šiban sudbinom, huji kroz vjekove, prešao u sliku, a jedan drugi mladić, u godini slikareve smrti, plaće svoju kišu i osjeća se kao hulja jer žene u crnom su „temelji na kojima stoje palače naše i tornjevi naši i mudrost naša…  a ništa od života dobile nisu.

Marija Juračić

Tekst je objavljen u 12. broju Diskursa

• Miroslav Krleža: Eseji – „Zora“- Zagreb, 1963. O Kranjčevićevoj lirici“