Kada pticama; vrapcima, orlovima, kondorima, slavujima… odrežete krila i ostavite ih takve u životu, automatski lomite i uništavate jednu kariku u neprekidnom lancu prirodnog ciklusa na ovoj našoj planeti u hiljadama godina njezina postojanja. Bez krila su ptice osuđene na agoniju i nestanak. Isto je i s ljudima. Ako im oduzmete izbor bilo kakvoga rada, djelovanja, kreativnosti, slobode kretanja, slobode misli, govora i izražavanja, odrezali ste im krila. Ljudima se nude dogme, ciljane stranke, ciljane partije pa su mnogi osuđeni na fizičku, moralnu i duhovnu propast jer je i čovjek jedna karika u lancu prirodnoga ciklusa naše planete.
Na TV- u gledam emisiju o sarajevskim javnim kuhinjama i o tome kako se grad posljednjih dvadesetak godina brine da velik broj stanovnika, korisnika javnih kuhinja ne umre od gladi. Znači, svi koji koriste te kuhinje su nezaposleni, bez ikakvih novčanih primanja. Ima tu ljudi svih uzrasta. Rade u tim kuhinjama humani ljudi, djelotvorno angažirani na spašavanju čovjeka od bukvalne gladi u ovom kantonu.
Pitam se, a znam odgovor: „Tko je odgovoran da je ta sirotinja toliko godina bez posla i rada, da je obilježena statusom bespomoćnosti i javnih kuhinja? Odgovorni su ovi na vlasti svih tih godina u sarajevskom kantonu i Federaciji.
Dostojanstvo rada i življenja čovjeka njih ne interesira. Oni vole čuti kako u spomenutoj TV emisiji čovjek srednjih godina zahvaljuje javnoj kuhinji, jer se posljednjih osamnaest godina hrani tu svaki dan,.. on i njegova djeca. Osamnaest godina milostinje prikazuju se kao normalne potrebe i vrijednosti svakog čovjeka. Što je previše, prevršilo je svaki komentar.
Inercijom misli sjetih se tragedije u Irskoj u 18. stoljeću, kada je tadašnja engleska politika dovela irski narod do propasti i bukvalno do gladi. To vrijeme oni i danas u svojoj historiji nazivaju gladna godina. Mnogi Irci su tada emigrirali u Australiju, Ameriku, etc. Oni koji su ostali, većinom su umrli od gladi. Mnoge familije su odlazile u brda i pećine, preponosne da drugi vide njihovo umiranje. Jeli su travu i nisu htjeli sažaljenje. Izabrali su dostojanstvenu, neminovnu smrt u tim pećinama.
Mogli su ih materijalno osiromašiti, ali im nisu mogli ubiti duh, moral, borbu za preživljavanje i dostojanstvo u životu i umiranju.
Javne kuhinje su neminovno trebale biti prijelazno vrijeme preživljavanja, ali period duži od 18 godina i doslovno znači uništenje ljudskog dostojanstva u životu svakog čovjeka, jer samo rad, u bilo kojoj djelatnosti čovjekovog izbora, čini čovjeka samostalnim, nezavisnim, materijalno, duhovno i intelektualno hrabrim i svakako sretnim.
06/04/2022 at 8:47 am Permalink
Sljedeći broj Diskursa posvećujemo Cvijeti Zuzorić. Tekstove i likovne priloge o Cvijeti primamo do 25. 04. Ostali materijal je za ovaj broj popunjen. Pišite za “Diskurs”.
07/04/2022 at 7:35 am Permalink
Dobro promišljanje. Čovjekova se vrijednost ogleda i u njegovom djelovanju. Mogućnost rada ne bi smjela nikome biti uskraćena i trebala bi biti ustavna kategorija društva.
09/04/2022 at 5:26 pm Permalink
Dojmilo me se .Duboko .
Zaista dobro promišljanje šteta što će ovo pročitati oni koji su već svjesni
Lp.