Noćas sam se zaogrnula tvojom pjesmom, moj pjesniče
Stihove tvoje na njedra sam stavila i snovima se predala, moj pjesniče.
*
Noćas sam zaspala sa tvojom pjesmom na usnama
Šapućući nježne stihove duši svojoj, moj pjesniče.
*
Sa tišinom sam ih podijelila, na okna sam ih objesila
U vazu sa mirisnim cvijećem kraj uzglavlja stavila, moj pjesniče.
*
Evo, Luna se u krošnju smjestila, srebrenim prahom noć je zasula
Pa sluša i ona, usamljenica tiha stihove tvoje, moj pjesniče.
*
Možda ih među zvijezde odnese
Možda ih u praskozorje Suncu preda, moj pjesniče. *
A ja ću u zoru ranu, u praskozorje rumeno Dočekati Sunce grleći tvoju pjesmu, moj pjesniče !
Suzana Marić
08/04/2022 at 7:02 am Permalink
Vrlo lijepa gazela, kakva već ggazela treba biti. Svuda su se uselili stihovi pa miluju i mirišu, zastiru okna i dušu čitatelja. 🙂
08/04/2022 at 7:23 am Permalink
Hvala, Mare. Zavoljela sam formu gazele, nekako me taj ritam opušta, smiruje… Da nije tebe, nikada je ne bih pisala. 🙂🌹
08/04/2022 at 2:58 pm Permalink
Lijepa gazela. Čestitam Suzana!
08/04/2022 at 3:53 pm Permalink
Vrlo lijepi stihovi. 🙂
08/04/2022 at 3:55 pm Permalink
Sviđa mi se kako se emocija isprepliće sa slikama pejzaža. 🙂
08/04/2022 at 4:41 pm Permalink
Jako lijepo Suzana1 ” možda ih u praskozorje suncu preda …”
09/04/2022 at 4:09 pm Permalink
Dragi Očarani, zahvaljujem se od srca na pažnji i vašim komentarima!🙂