Hoće li život imati reprizu?
Hoće li se opet isti ljudi sresti?
Hoće li se moći prepoznati oči?
Hoće li se ikad naći iste svijesti?
.
Svjetlo moje duše kročit će u tminu
k’o krijesnica plaha, kao treptaj svijeće
tražit će te svuda, uporno i smjelo
eonima nek’ traje, odustati neće.
.
S tobom želim opet okusiti život
njegovu reprizu želim dušom cijelom
ako toga nema, nek’ svijeća utrne
krijesnica nek’ usne pod korotnim velom.
.
5. 05. 2022.
Marija Juračić
16/05/2022 at 8:48 am Permalink
Pjesma puna emocija, sjete a pitanja ostaju bez odgovora. Lijepo sročeno. Nitko ne zna što mu život nosi, možda je tako bolje!
16/05/2022 at 6:01 pm Permalink
Tko zna? Ah, nitko ništa ne zna. Krhko je znanje…
16/05/2022 at 9:45 pm Permalink
…”možda će se opet u poljupcu naći neka ista usta.”
Vjerujem da nema doslovne reprize, ali ima novih, drugačijih izazova… ( možda baš iste duše dobiju novu priliku u nekom budućem životu… ) i da ne prestaje život nakon ovog kratkog puta… Ponekad, ako smo otvoreni za to iskustvo, dobijemo poruku s druge strane da je sve u redu…Neke se stvari ne daju objasniti razumom, ali srce prepoznaje istinu. Ne treba razumom gasiti tu istinu.
(I tko kaže da tmina nastupa nakon ovog života, kad ni on ne zna što ga čeka? Zašto vjerovati u tamu, ako mi to ne čini dobro? Otkuda dolazi uopće to vjerovanje, ako ne iz stanja tame?)
Pjesma je izraz velike tuge, iskreno suosjećam i želim ti sve dobro, nadasve mir… Topli pozdrav, draga Marija!
17/05/2022 at 8:54 am Permalink
S tobom želim opet okusiti život
njegovu reprizu želim dušom cijelom
ako toga nema, nek’ svijeća utrne
krijesnica nek’ usne pod korotnim velom.
Lp
17/05/2022 at 6:40 pm Permalink
Marija, prelijepi i vrlo emotivni stihovi obojeni tvojim poetskim izričajem bez obzira što se Cesarić pitao isto pitanje. Napune srce nježnošću i nadom.
Lp
18/05/2022 at 1:17 am Permalink
Hoće.Pozdrav Mare!