U tu ranu zoru kada
je duša bila još meka,
kašljem, izdišem.
Procvao je bijeli cvijet
na mojem lijevom plućnom krilu.
Oblijeću me kukci:pčele, ose,
bumbari i leptiri.
Hranim svojom ljudskom
florealnošću živi svijet.
Odroni su uvijek tako
optimistični i uravnoteženi.
I ovako zbunjen i smeten
u svijetu bez oslonca,
vraćam dug nekom biću
što krvari na samom rubu svemira.
07/08/2022 at 10:22 pm Permalink
Tko zna kome i čiji dug vraćamo!? Mislim da ima na rubu svemira samorastući, beskrajan hospicij za sva bića koja krvare, a stigla su s ove naše lijepe i krvave Zemlje.
“vraćam dug nekom biću
što krvari na samom rubu svemira.”
Lp
08/08/2022 at 8:16 am Permalink
… da je barem onaj dio, onaj komadičak, tren istinski dobrog u ljudima („u tu ranu zoru kada je duša još bila meka“) pomoć nekoj duši koja nije imala tu sreću… možda ta druga prilika usmjeri njeno srce pa jednog dana, možda baš ta duša, nekom podari sličnu transfuziju…nekoga spasi…
tko zna…. Odlična pjesma, potiče na razmišljanje..