Još pred sobom vidim sjaj u tvojim očima-iskičave suze,  poput onog razbijenog stakla  koje se je razletjelo po podu. Još čujem onaj uzdah tuge, vidim tvoj pogled i čujem nijemo pitanje “zašto?” Nikada ti nisam odgovorila.Nikada ti nisam rekla da sam nehotice razbila tvoju vazu od murano stakla- uspomenu na njega. Bio je to jedan od poklona, koje ti je kupovao za Dan žena. Bila je to tvoja uspomena, a ja sam je uništila, pretvorila u prah. Sjećam se da su se kapi krvi iz mog prsta pomiješale sa kristalima stakla, stvarajući boju tuge i boli. Nisam marila. Boljela me je više tvoja tuga i moja krivnja.Boljela me je tvoja tišina, jer da si vikala, da si me korila, bilo bi mi lakše.  Ti si šutjela, ja sam šutjela… Izvadila si komadić stakla iz mog prsta, omotala mi prst flasterom,  u šutnji.  Vidjela sam kako si kradom te krhotine stavila u kutijicu i spremila. Kamo?Ne znam. Možda si je zakopala daleko od mene i mojih nespretnih ruku. Možda su negdje ispod stare breze u dvorištu… Nikada nisam saznala. Nikada više nisi spomenula vazu od crvenog murana, a ja sam se bojala podsjetiti te na to, u strahu da ne vidim opet one suze u kutu očiju, kako bljeskaju. Danas ovo pišem, a moje suze teku. Kada bih ih barem mogla pretvoriti u vruće staklo i oblikovati u vazu, pa makar ju morala obojiti s  kapi krvi , voljela bih to. Voljela bih te zagrliti, moliti te da mi oprostiš, obrisati one suze iz tvojih očiju. Prekasno je… Prekasno je za sve, sve je postalo prah.

SUZANA MARIĆ