Bio je čovjek od riječi. Uvijek je imao svoj stav o društvenim kretanjima. U 21. godini života 1940. u vlastitoj nakladi tiska svoju prvu lirsku zbirku “Crveni konj”, koju je oslikao Edo Murtić. Obojica su u to vrijeme bili jako mladi. Murtić je imao tek osamnaest, a Kaštelan dvadeset godina. Knjigu je Kraljevina Jugoslavija odmah zabranila i uništila. Nisu joj se sviđale riječi koje bismo i danas mogli izreći dok nam nad glavom visi prijetnja  nuklearnog rata:

„Dovraga i Evropa. Neka plane. Neka te narikače prestanu kukati. Kakova kultura?“

Nisu joj se sviđale ni riječi mladog pjesnika u pjesmi „Predosjećaj jeseni na velegradskom pločniku“ upućene drugovima Živki i psu.

Moja stara majko, majko moja stara,

smrt me grize ovu jesen:

a u selu mome psi bijesno zaviju.

Psi moji podvinutih repova, ja sam pjesnik

i zavijem bolno sablasno,

a kad mi dojadi mokrit ću bez srama

na najsvetijem mjestu

dignuvši nogu u čast prolaznika.

Moja majko stara, smrt me podgrizava

a u mome selu jablani se njišu,

jablani se njišu, jablani se njišu,

a u mome selu jesen boje šara:

ti ne znaš za slavu što srca izgara,

znaš samo za jesen i za crnu tugu

za jesen, za jesen, sumornu i dugu.

Osjeća pjesnik smrt u zraku, osjeća da  mu rat dahće za vratom, osjeća nesposobnost Europe da ga spriječi, jer njeni čelnici samo uprazno laju kao psi koji su podvinuli repove. Ljudski život je vrijedan jednog metka. Zato se pjesnik u jednoj radnji poistovjećuje sa psom, jer drugog odgovora nema. Pred nadolazećom nesrećom svi su podvili repove. Zavijaju bijesno, bolno i sablasno. Samo se jablani njišu, čvrsti i vitalni, nezainteresirani za ljudske tragedije, za crnu tugu, za jesen sumornu i dugu.

„Crveni konj“ je crven. Crven od krvi, crven od pobune, od pjesnikova revolucionarstva. On ne želi sudjelovati u toj klaonici. Ali hoće. Zna da hoće. I on će, mobiliziran, zajedno s nizom mladih ljudi gledati mrtvo nebo, posve nemoćan da išta promijeni. Uzaludna je njegova odluka (ja ne koljem) uzaludan je njegov crveni san, jer nebo je crklo i sve je otišlo k vragu. Rat uzima ono mlado i zeleno, ono lijepo i raspjevano. (Crklo je nebo/ Sve k vragu ode.) A mladost traži pjesmu, glazbu, traži da ljubav pomahnita. Ali kreatori rata to ne dozvoljavaju. Pod trulom zemaljskom kuglom sve se drugačije odigrava, sve na kraju skončava u eksploziji dinamita.

 „DINAMIT“

Kad svane
san
kad zora snese
dan
pod krilom šume,
sredinom ceste
kasat ću i ja
mobiliziran.

Na glavi šljem.
Ja ne koljem.
Kume, nad poljem
crklo je nebo.
Sve k vragu ode
k vragu, brate, i bogu.
Hrvatsku bunu: crveni san
okovati ne mogu.

Zeleno stado, zelena smrt
o zelenilo moje,
sve što je mlado i raspjevano
sve je i moje i tvoje

da se danuje, da zore rude
da diple gajde, gusle gude
da smrt da ljubav pomahnita

pod ovom trulom
kuglom
gori
eksplozija dinamita.

Zarobljenost čovjeka izriče pjesnik pjesmom „Sanjarenje“. Svoju bol proširuje na cijeli slavenski narod. Pjesnik nema krila, nema šestopera, sokola mu u gori ubiše. Samo plač odjekuje planinom kamenom.

„SANJARENJE“

Slavensku bol ću reći desetercima.

Planina moja, izgubljeno djetinjstvo.

Nemam krila, nemam šestopera.
Sokola mi u gori ubiše.
Lelek, lelek, planina kamena.

Već godinu kasnije Kaštelan se našao u partizanima. Preživio je. I nije se promijenio. Zahvaljujući njemu Hrvati su već 1968. godine dobili prvi prijevod Binlije na hrvatski jezik, za koju je Kaštelan napisao Uvodnu riječ i bio njen glavni urednik. Imao je snage biti odgovoran prema narodu bez obzira na svoj svjetonazor.