Inspiracija me je ćopila još u krevetu. Nije mi se dalo ustajati u pola pet. Kmica k’o u rogu, pa da trošim ionako skupu struju. Kako god, morala sam ustati jer “sila Boga ne moli, a Bog silu ne voli”… I tako ja, nadahnuta od jutra, skuham si kavicu, uzmem mob u ruke i na fb. Pišem ja lijepo, a riječi samo teku…. Jedna strofa, dvije tri… Post za uživanje, (pa sam se divila malo samo sebi). Samopouzdanje me nadahnulo, pa sam poželjela dodati još poneku sitnicu, popraviti, “nabaciti šlag”. Baš mi se je svidjela ta parna rima i snijeg, zima… Bila je to jedna nježna, zimska pjesmica, baš za ovo predblagdansko vrijeme. I onda taj “vražji gumbek”, (da me pitate koji je, ne znam), ali sam ga kliknula i ode sve u kupus. Tražila sam onog smajlića sa munjama i gromovima, jer jednoj ženi nije pristojno psovati, a meni su baš psovke ( i to ni malo lijepe) protutnjale glavom. Nekako sam ih obuzdala, ali me je jezik svrbio. Još i ta vrela kava mi je danas neprijatelj, vrh jezika ne osjećam. Možda je i bolje da sam ga ofurila, jer da su sve psovke izašle iz mene, muž bi me se odrekao. Hmm… za divno čudo, inspiracija je kukavički pobjegla od mog bijesa, glava se poput balona ispraznila, riječi su još negdje pod stolom, a moj post prazan, bijel, kao polje ispod snijega. Vražji gumbek, ni otkinuti ga ne mogu sa moba da mu se osvetim!