19 siječnja 2023
Autor: Marija
Kategorija: Kutak proze
Nikada nisam pitala učenika; što je pjesnik htio reći? Na glupo pitanje ne mogu očekivati dobar odgovor. Ako imamo srce koje fino reagira na stih, pjesma će pokrenuti osjećaje koji drijemaju negdje u nutrini našeg bića, pokrenut će neke misaone procese, naći ćemo u njoj dijelove vlastita života ili neka iskustva koja sami nismo iskusili.
Pjesmu možemo svrstati po temi, po njezinom obliku, naznačiti motive, analizirati jezik pjesme pa čak i ideju, ako pjesma šalje poruku. Mi tu poruku možemo prihvatiti, možemo monološki razgovarati s odsutnim pjesnikom, jer su njegove riječi potaknule naš doživljaj.
Kako bih pokazala da inspiracija stiže pjesniku često na nevjerojatan način, izdvajam nekoliko primjera.
Poznajete pjesmu Leonarda Cohena „ Dance me to the end of love“. Odredili ste je divnom ljubavnom pjesmom. Nježnom, blagom, strastvenom. I u pravu ste. Neki su vam motivi možda ostali nejasni, ali ne odvajate ih od konteksta i doživljavate ih na svoj način. To je pravo čitatelja. A inspiracija za ovu pjesmu je tako strašna da krv u žilama zaledi.
U jednom intervjuu Cohen ovako objašnjava nastanak pjesme:
„Pjesme često nastaju na čudan način. Svaka ima porijeklo u nekom sjemenu, nekom zrnu koje stigne iz vanjskog svijeta i zato je proces nastajanja pjesme tako tajnovit. Ova je pjesma nastala iz onoga što sam čuo i čitao o logorima smrti.“
Priča Cohen kako su nacisti spaljivali ljude u krematorijima, a glazbenici su bili primorani svirati klasičnu glazbu za vrijeme tog čina. Kao da su zvijeri poželjele pokazati da njima pripada i umjetnost, glazba tih nesretnih muzičara i velikih kompozitora. Skrnavili su tu umjetnost na tako perverzan način da normalan ljudski um mora ostati užasnut.
Stih Pleši me do svoje ljepote violinom koja gori , svako će srce prihvatiti kao prekrasan ljubavni stih i neće biti važno iz kakvog je on užasa niknuo. On slavi život i slavi vrijednost života, usprkos svemu, usprkos zlu koje vječno obilazi svijet.
Neobičan nastanak ima i Matoševa pjesma „Notturno“. Pjesma se rađala, dok je pjesnik umirao. Na samrtnoj postelji, znojan od noći, mlake i teške, Matoš stvara jedne od najljepših svojih stihova. I ostaje esteta. Površan čitatelj osjetit će poetski noćni pejzaž, ali tek uronom u pjesmu znat će koliko se oproštaja od života krije u njezinim simbolima.
Dobriša Cesarić nije poznavao čovjeka iz svoje pjesme „Balada iz predgrađa“ a možemo reći da ga je iščupao iz realnosti i prenio ga u svoju pjesmu. Dao mu je život. Prema njegovom svjedočenju obična ulična lampa jedne sirotinjske ulice stvorila je sliku čovjeka koji prolazi kraj nje i pokrenula je bujicu inspiracije.
Često su tajnoviti putovi nastanka pjesme. Ono prvo zrnce, poticaj inspiracije ponekad ostaje trajno zakopano u pjesniku. Zato ne pitaj; što je pjesnik htio reći? To nije važno za doživljaj pjesme.
Marija Juračić
20/01/2023 at 5:13 am Permalink
Jako zanimljiv mi je ovaj tekst. Zaista je tako. Inspiracija dolazi raznim putevima i mnoge stvari ostaju prešućene dok se čita, ali ne bavim se nikad time kako je što nastalo jer mi ubije vlastitu čaroliju čitanja. Naravno, ponekad nam neke stvari trebju i ostati tajnovite. A ponekad treba biti i načitan da bi se moglo shvatiti puninu ideje nekog teksta npr. Slamnigova kojeg sad trenutno čitam . 🙂
Mislim da mu je u tom smislu malo tko dorastao ( uključivši i sebe).
20/01/2023 at 7:20 am Permalink
Slažem se, Anja, s tvojim stavom.:)
20/01/2023 at 7:24 am Permalink
Zaista si vrlo zorno prikazala kako put nastanka pjesme može biti neobičan i tajanstven.
20/01/2023 at 7:56 am Permalink
Pokušavajući razumjeti Slaminga, shvaćam i ovaj tekst. Između crno-bijelog, postoji i poneka skrivena boja. Ovo vrijeme mi je dalo vremena za proučavanje i čitanje, pa sam poneke Slamingove pjesme, čitajući ponovno, vidjela na drugi način. Mada i dalje poneke ne razumijem 🙂 Čitajući komentare ispod svojih pjesama, vidim koliko ljudi različito shvaćaju i vide napisano. Odličan tekst, Mare.
22/01/2023 at 12:44 pm Permalink
Samo ćuti pjesmu i uživaj, bez pitanja , veliki pozdrav, Mare 🙂
22/01/2023 at 1:08 pm Permalink
Lijepo i poučno napisano a što je pjesnik htio reći ponekad se odmah dozna, ponekada nakon više čitanja a ponekada i sam pjesnik poslije ne zna što mu je u tom trenutku bilo u mislima. Zato se slažem Marija da se bolje ne pita:” Što je to pjesnik htio reći”. Svatko na svoj način neka doživi svaku pjesmu.
22/01/2023 at 4:48 pm Permalink
Zanimljiv tekst. Istina, nadahnuće dolazi na bezbroj načina. Tko god piše, vjerujem da je ispunjen već time što je svoj osjećaj, viđenje, prenio na papir. U napisanom je njegova tajna koju će na isti način otkriti ili ne. Dopustiti da se ogoli ili ipak sačuva za sebe pravu istinu.
Lijepo je doživjeti pjesmu, priču…dočarati si, osjetiti i sam nakon pročitanog bol, radost, čežnju onog tko je pisao. Mislim da sve ovisi koliko smo zainteresirani, koliko suptilni za emociju ili doživljaj. Koliko bliski sa temom, načinom pisanja… Isto se ponavlja i u slikarstvu, muzici.
Tko ne želi reći istinu, uvijek može biti tajnovit, nekako između redaka staviti svoja razmišljanja i zaključke. Za neke će to biti tek obična pjesma, za druge pjesma kojoj ćemo se pažljivije obraćati, pristupiti i promisliti kao u enigmatici. Baš kao kod Slamniga. Priznajem, neki stihovi su mi malo preteška križaljka. Jedva čekam novi Diskurs da o tome pročitam kroz veće oči koje će mi sigurno ukazati, potvrditi ili otvoriti nove poglede na neke stihove.