Ima onih noći prosinca
kada misli zagrli neka posebna sjeta.
Usmjeriš pogled na ulicu, posve praznu
ostavljenu tišini noći
i namah,
samo ti priđe taj drhtaj želje,
to čuvstvo dodira hladne mekoće
zbog koje postaješ poput papira
Odnekud, kao u snu,
jedva čujno, u trenu,
zašušti tišina.
Vidiš
spustila se meka, bijela prašina.
Paučina od bjeline, uronila
u tvoje oči od zimske cakline
pa nježno njiše,
leluja,
razliva nebom i tlom
razastire bijelu, svjetlucavu ljepotu
u tebe,
tka divotu!
Pritajiš još bliže prozoru lice
opčinjen i smeten čarolijom zime, što se ljulja,
pa izustiš samo
-pahulja!
22/01/2023 at 1:30 pm Permalink
Lijepo šušti tišina stihovima , veliki pozdrav 🙂
22/01/2023 at 6:47 pm Permalink
Krasan opis. Uživala! 🙂
22/01/2023 at 9:31 pm Permalink
Izmami uzdah ta tiha bjelina, baš kao i ova lijepa pjesma. Prosinac je i meni jedan od najemotivnijih mjeseci, mjesec uspomena. Pozdrav snježni šaljem.
23/01/2023 at 6:03 am Permalink
Opčinjena i smetena čarolijom glazbe i stiha.:)
23/01/2023 at 2:10 pm Permalink
Zahvaljujem se svima na komentarima.
23/01/2023 at 9:21 pm Permalink
Odnekud, kao u snu,
jedva čujno, u trenu,
zašušti tišina.
lp