Oveća skupina astronauta u svojim je bucmastim bijelim skafanderima nepomično stajala nasred Opservacijske zone, smještene neposredno uz plitki rub devetnaest kilometara širokog kratera Shackleton. Lijevo od njih prostirala se “tamna strana Mjeseca”. Okovana nepreglednim područjima vječite studeni, bila je uspavana milijunima godina neprekinutog mraka. Sve to, baš kao ni činjenica da bi s tek nekoliko koraka mogli vlastitom nogom dotaknuti samo središte Mjesečevog južnog pola, u ovom trenutku nije privlačilo pozornost nebeskih legionara. Kao hipnotizirani, svoje su poglede upirali u smjeru nedalekog zapadnog obzora.

Odvojena od kristalne linije horizonta širokom linijom tame, iz crnila je izranjala veličanstvena pojava Zemljine kalote. Nad iskričavom bjelinom polukruga, neravnomjerno prošaranog plavilom razlivenog indiga, formiralo se nešto nalik smeđem lijevku. Ružna je prljava kruna, poput čokoladnog sirupa koji oblijeva sladolednu kuglu pistacije, uskoro zahvatila i sam vrh planeta. Spuštajući se prema ekvatoru, poprimajući sve crveniju boju, njezin se promjer sve brže i brže širio. Gutajući tirkiz oceana, divovski je plimni val iza sebe ostavljao tminu uništenja i smrti. Izgledalo je nestvarno … upravo kao na prikazima jeftinih kompjutorskih simulacija.

Samo nekoliko minuta i sve je bilo završeno. S hrđave površine nekad plavetnog planeta crnilom su se izdvajali tek nejasni obrisi nekadašnjih kontinenata. Zemlja se vratila u stanje svoje pretpovijesti. Postala je užareno nebesko tijelo, bez vode i života.

Odrazi trajnosjajećeg sunca svjetlucali su na zatamnjenim vizirima kuglastih zaštitnih kaciga, umnažajući završni prizor događaja. Tamnoputa žena na lijevom boku skupine poput telefonskog automata je ponavljala: “Dragi … Bože … dobri … dragi … Bože … dobri …”  Izgovarala je riječi bezlično, bez ikakve modulacije u glasu. Ogromni svjetloputi muškarac do nje grčevito je ridao, tresući se čitavim tijelom.

“Što mislite, zapovjedniče, je li se itko uspio izvući?“ tronutim glasom je upitao sredovječni sijedi muškarac iz središta skupine.

“Hubble Junior“ ga je registrirao na udaljenosti od pola milijuna kilometara i uputio poruku koju smo i mi primili, otprilike tri sata prije udara. To je granično vrijeme, sukladno NASA-inom protokolu ekstremne evakuacije. Ako je na Floridi, u Kennedyju, stanje bilo redovito, trebalo je biti dovoljno“, više s nadom nego s uvjerenjem mrmljao je stasiti dugajlija.

“Kako je moguće da ga nitko prije nije uočio?“ zajapureno je nastavio Smetlar, zadužen u postaji za skladištenje, uklanjanje i recikliranje otpadnih materijala. “Pa, zaboga, ta grdosija je imala promjer veći od pedeset kilometara!?“

“Događalo se i ranije, ali ne ovako drastično. Vjerojatno je izletio iz glavnog asteroidnog pojasa između Marsa i Jupitera i ostao u optičkom vakuumu. Imali smo prokleti peh”, strpljivo je odgovarao kapetan John Daley.

”Nu, komradi, što sad možemo očekivati?” javio se opet sjedokosi Rus.

“U najpovoljnijem slučaju prema Mjesecu su poletjele četiri službene letjelice:  Chandrayaan, Orion, Kliper i Mao, sa po šest članova posade.  Oni bi se za četiri dana trebali pojaviti u našoj orbiti. Problem je u tome što baza u ovom trenutku može udomiti najviše osam od tih dvadesetak bjegunaca”, zabrinuto je kukala Gejša, sićušna Japanka zadužena za smještaj, rad i spavanje.

“Neka ostanu u modulima”, javio se chef de cuisine Jean. “Snabdijevat ćemo ih iz baze kisikom, hranom, vodom i energijom sve dok se ne stvore uvjeti za udomljenje.”

“Atlantis i Mir bi se trebali dokopati NISS-a”, glasno je razmišljala Doktorica koja je, u međuvremenu, prestala izgovarati svoju mehaničku mantru. “Ukoliko Orbitalna stanica još uopće postoji, na njoj će uskoro biti paklenski gusto.”

“Dodajte tome još i ponekog multimilijardera – svemirskog kauboja! Pa, tamo će nastati pravi grabež za životnim prostorom!” pribrao se donekle i suzama obliveni Wassermann Hans.

“Budu li pametni, s postojećim resursima svi bi mogli preživjeti idućih nekoliko mjeseci.  Do tada bismo mi ovdje trebali nešto smisliti”, razlio se kacigama smireni zapovjednikov glas.

“I to je, uglavnom, sve. Ako ubrojimo nas osmero, ljudska vrsta u ovom trenutku broji manje od šezdeset primjeraka. Možda još ponekog kućnog ljubimca!” mrmljao si je ironično u bradu lufter Giovanni. “Najgore od svega je to što su ove orahove ljuske spasa ispunjene starim prdonjama, političarima opće prakse, a ne plodnim mladim ženama koje bi bile u stanju pružiti barem minimum nade opstanku ljudskog roda.”

“Ma, naravno, jedan mali harem za Giovannija”, zajedljivo je prokomentirala Gejša.

“Pored toga, svemirski brodovi su naoružani gomilama taktičkog atomskog oružja. Tako će se, ironijom sudbine, svi masovni prijepori čovječanstva sada iskristalizirati na rubu ovog nedužnog Mjesečevog kratera, poput kakve virtualne igrice. Ono od čega sam čitavog života bježao sad će me, kao najgora noćna mora, sustići upravo u trenutku kad sam mislio da sam konačno pobjegao”, gorko je zaključio Daley.

Nakon ovih riječi zapovjednik se okrenuo i odlučno uspeo u kabinu lunohoda. Ostali su ga u tišini slijedili. Tijekom polusatne vožnje do pet kilometara udaljene Habitacijske zone Međunarodne lunarne postaje “Neil Armstrong“ nitko nije prozborio ni riječi, nitko se nije osvrnuo. Oko njih se odmah podigao gust oblak regolitnog praha. Kroz svjetlucavu prozirnu koprenu tupo su buljili u crno “more” kratera. U pravilnim razmacima obasjavalo ih je šarenilo neonskih oznaka automatskog navođenja terenskog vozila. Kad su se s njihove lijeve strane počeli pojavljivati divovski pravokutni stadioni Resursne zone, znali su da se nalaze u blizini odredišta….

Točno devedeset i pet sati kasnije u Mjesečevoj orbiti su aktivirani moduli za spuštanje posada. Stotinu i osamdeset minuta nakon toga izvršeno je njihovo odvajanje od zapovjedno-servisnih modula. U pravilnim razmacima četiri su landera  alunirala u Zoni za slijetanje, položenoj nepuna dva kilometra zapadno od Habitacijskog korpusa. Komandnim mostom postaje razlila se kakofonija glasova, izgovorena različitim svjetskim jezicima. Iz sveopće buke izdvojila se zapovijed komandanta američkog generalštaba:

“Roger … Armstrong … Pripremite se za prihvat posade Oriona, kao i za primopredaju zapovjedništva … Bez odlaganja … Over and out!”

“Obraća vam se kapetan John Daley, zapovjednik Lunarne postaje `Neil Armstrong`. U ime cjelokupne posade izražavam svima srdačnu dobrodošlicu. Molimo vas da, do daljnjega, ostanete u svojim letjelicama. Pažljivo smo razradili strategiju prihvata i, uvjeravamo vas, svi ćete biti zadovoljavajuće zbrinuti. Tijekom idućih desetak sati automatski teretni lunohod opskrbit će vas neophodnim resursima. Molimo za razumijevanje.”

Ponovno je odjeknuo prijeteći hladni glas, očigledno nenaviknut na neposluh: “Kapetane Daley, vi danas, čini se, niste dobro oprali uha. To se može i razumjeti, s obzirom na ovdašnje ograničene količine vode. Izvršite zapovijed … jer više neću ponavljati!”

Na te riječi eter su, doslovce, zagušili krici protesta iz preostala tri landera.

“Ne može to tako!“ urlao je medvjeđi ruski bas. “Ovo je međunarodna, a ne američka lunarna postaja. Prema tome, i zapovjedništvo je međunarodno. Neće to tako ići! Slušajte me dobro!“

”Rus je u pravu“, odjekivao je kriještavi kineski glas. “Ukoliko primijetimo bilo kakvo sumnjivo kretanje, morat ćemo zaštititi naše interese. Nemojte se igrati  glavama!“

”Gospodo … gospodo, smirite se“, umirujućim glasom se uključio kapetan Daley. ”Dok se ova pravna dvojba ne razriješi, predlažem da se ponašamo u skladu s pravilima struke, vođeni zajedničkim općeljudskim interesom … Prije svega, moram vas, nažalost, obavijestiti da od “nultog trenutka” pa do sada iz smjera NISS–a nije doprlo ništa osim kaotičnog šûma. To, nužno, ne znači da je orbitalna stanica uništena. Nastavit ćemo i dalje pozorno pratiti što se tamo događa. Ostajemo otvoreni za sve opcije … A sada nešto što će vas, sigurno, najviše zanimati. Po dvije osobe iz svakog landera mogu odmah preseliti u Lunarnu postaju. Neka to bude mladež kojoj, vjerojatno, najteže pada klaustrofobičnost brodskih utroba. Za njih smo predvidjeli odgovarajuće edukacijske sadržaje, kao i svakodnevni život u optimumu postojećih uvjeta!”

Nakon izrečenih riječi komandnu salu baze je ispunio razdragan mladenački vrisak.

“Zanimljivo je kako sada nema nikakve razlike među glasovima koji dolaze iz brodova”, gorko pomisli kapetan. ”Sukladno našim proračunima, već nakon tridesetak dana moći ćemo udomiti sljedećih osam osoba.”

Poslije kratke pauze zapovjednik odlučno nastavi: “Predlažem da Lunarna postaja “Neil Armstrong” ovog trenutka preuzme ulogu neovisnog madijatora u pregovorima oko izrade dokumenta koji ćemo voditi pod radnim naslovom “Opstanak”. Ukoliko tijekom idućih deset minuta ne dobijemo nijednu primjedbu, smatrat ćemo ovaj prijedlog jednoglasno usvojenim.”

Sekunde su sporo protjecale. Ukočeno sjedeći za komandnim pultom, Daley je pogledom  prelazio po licima svojih suradnika. Začuđen, ustanovio je kako se na njima ne ocrtava ništa. Ili … gotovo ništa. Nije bilo očekivanog grča neizvjesnosti … ni traga strahu ili panici. Samo ta fatalistička tupost prihvaćanja; prihvaćanja svega što ih još, uopće, može zadesiti: “Ukoliko samo dovoljno čvrsto zažmirim, kad otvorim oči sve će opet biti onako kako je uvijek bilo!“

Iz snatrenja ga je prenulo iritirajuće bljeskanje. Na zaslonu su titrale četiri nule. Vrijeme je isteklo. Ta spoznaja ga nije razveselila. Iz same srži bića prožeo ga je neopisiv umor. Pritisnuo je taster za sudjelovanje u diskusiji pa započeo: “Poštovane dame i gospodo … od vas se očekuje da zauzmete stavove o sljedećim temama: Uprava i pravosuđe; Unutrašnji poslovi; Znanstvena istraživanja; Mehanička podrška održavanju života; Medicinska služba; Kultura, religija i javni život … Da, i molim … delegirajte svoje predstavnike u radne grupe. Sazivam zajedničku panel-konferenciju za točno 24 sata. Samo još nešto … Ukoliko netko iz sastava vaših posada ima zdravstvenih teškoća ili posebnih potreba bilo koje vrste, može nam se šifriranom porukom obratiti kroz mrežnu vezu, na adresu pod nazivom `Diskrecija`.”.

“Kapetane, kapetane … dođite odmah na most!“ Iz dubokog sna prenuo ga je Gejšin uspaničen vrisak. Trebalo mu je nekoliko sekundi kako bi se pribrao … vrijeme neophodno da bi razdvojio stvarnost od snova: “Gejša je dežurna na komandnom pultu!“ Bacio je pogled na starinsku zidnu uru. U tijeku je bio četvrti sat, dogovorom predviđenog, “noćnog” spavanja.

“Ovo je vrijeme kad se započinju ratovi”, procijedio je kroz stisnute zube i projurio mliječnim polumrakom uskog koridora. Čim su se pneumatska vrata komandne sale počela otvarati, iz prostorije su ga zasuli prijeteći zvuci. Nije postojala nikakva sumnja o tome što je moglo izazvati ovakvu buku. Tamo vani – u bešćutno ravnodušnoj pustoši nezainteresiranog, tuđinskog okružja – odvijao se prevrat … krvavi sukob bezumnih, nezaštićenih bića.

“Netko je… pritisnuo taster … za pristup … zajedničkoj audio-mreži”, kroz suze, ridajući je izgovarala Gejša. Nakon ovih riječi, eter je zlokobno zanijemio.

…

Ostat će zauvijek nepoznato, tko je uputio prvi plotun. Nema više nikoga tko bi to mogao utvrditi. Uostalom, na univerzalnoj razini nije ni od kakvog značaja, je li ljudskoj vrsti konačni udarac zadao Čovjek chang, Čovjek sergej, Čovjek ashok ili, pak, Čovjek john.