Tutnjava, vrisak, suze i krah
Zemlja namješta nabore svoje
U trenutku sve postaje prah
Žrtve se na tisuće broje.
+
Ispod ruševina vapaja glas
Ljudi plačući za pomoć mole
Možda je ovo zadnji čas
Da spase živote gole.
+
Krhotine gradova nijemo leže
Pred očima cijelog svijeta
Al’ ima li išta bolnije, teže
Od suza samog djeteta?
+
Zaziva u boli: roditelje, braću…
Nesvjestan da je sam ostao.
Ne osjeća zimu u strahu i plaču
Ne zna da je junak u paklu postao.
+
Sve tiše i tiše ruševine postaju
Utihnuo je vapaj i plač iz dubina
Pod betonom, u prašini duše ostaju
Polako ih guta strašna, crna tmina.
+
Ovih dana, zima zemlju steže
Ozebla su srca i noge bose
Starcima, djeci…Kome je sad teže
Dok iz doma svoga samo tugu nose?
+
Drhti dalje Zemlja; namješta se, stenje
Otresa sa sebe domove i ljude
S bukom se spušta, pa se u vis penje
Strahovi se novi u ljudima bude.
+
Kamo ići sada? Gdje će dom im biti?
Pitaju se oči neutješnih ljudi.
Gdje će siročiće, sebe utopliti
Dok zima hladnoćom svud hara i ludi ?
SUZANA MARIĆ
10/02/2023 at 8:00 am Permalink
Strašno… teško je čitati znajući što se događa…
11/02/2023 at 6:09 am Permalink
Tako smo sitni pred prirodom!
11/02/2023 at 7:17 am Permalink
Ovak nešto je prebolno. I kada gledam da budale ratuju, a toliko je žrtva u svijetu od prirodnih katastrofa, ne znam kako bih ih još nazvala.
11/02/2023 at 7:19 am Permalink
Istina, Mare. U jednom trenutku nas izbriše sa svojih leđa.
11/02/2023 at 1:47 pm Permalink
Bolno je i za čitati. Svakodnevne slike nemoći, tuge, očaja… Jadni ljudi…Grozno je sve ovo što se dešava…
13/02/2023 at 3:50 pm Permalink
Strašne su to slike, ali nažalost istinite.
13/02/2023 at 10:03 pm Permalink
Koko, Aljoša, hvala vam na pažnji i komentarima!