Ovaj je akrostih posvećen Ivanu Slamnigu.
Ima nečeg što igrom sliči na Harmsa.
Večernja ćakula našeg barba Nike,
A Barbara zvuči k’o da je romansa
Naronska siesta za žene sa slike.
Svetac izrastao iz zemlje, s neba znak.
Lejla sa Sejšela i tri daždevnjaka,
A stari Kuku s nostalgijom ostanka.
Među ciklamama himna paradajzu,
Neprijatelj skriven u praznome špajzu.
Ima nečeg što podseća na Prevera.
Gle, susret kod Samoborskog kolodvora!
23/02/2023 at 6:34 am Permalink
Sljedeći broj Diskursa posvećujemo Slavku Mihaliću. Pišite za “Diskurs”.
23/02/2023 at 6:45 am Permalink
Ima nešto Harmsa u cijelom opusu, a puno Slamniga. Dobro primijećeno!
23/02/2023 at 7:30 am Permalink
Harmsa ne poznajem. Mene je Slamnig svojim neobičnim umom podsjetio na poznati lik dječje književnosti: na Antuntuna… Naravno, malo karikiram, ali spajao je “nespojive stvari” u vrlo unikatnu, jedinstvenu cjelinu. Baš kao Antuntun. Pri tom se definitivno zabavljao, a i nas zabavlja (onda kada razumijemo sve intertekstualne poveznice). Zanimljiv mi je i akrostih. Lp!
23/02/2023 at 12:25 pm Permalink
Među ciklamama himna paradajzu,
Neprijatelj skriven u praznome špajzu.
Haha, super!
25/02/2023 at 10:39 pm Permalink
Super mi je ovaj akrostih i mene je nasmijala “himna paradajzu”.
Lp.:)