Slavko Mihalić nije bio teist. Vjerovao je da je ovaj život sve što čovjek ima i da njegova egzistencija nema nekog višeg, unaprijed određenog smisla. Čovjek je sam, nema uporišta u nekoj višoj sili i sam je odgovoran za svoju sudbinu. Sam bira koju će mogućnost u datom trenutku odabrati i ostvariti je. Nije mu lako. Zbog spoznaje da iznad njega nema nikoga tko bi mu mogao biti oslonac i utjeha, zapada u stanje praznine, i ništavila.

Ovakva se filozofija odrazila na pjesme Slavka Mihalića. Njegova je poezija intelektualistička, njegove su refleksije nihilističke.

Sve je bilo tu i više ničeg nije bilo

Svijet nam je jučer umro na rukama.
Ne zaustavi se niti jedan tramvaj.
Prelazeći u ništavilo, prodavači novina
vikali su još glasnije
naslove vijesti s posljednjih stranica.

A više nismo niti među sobom;
strmoglavo padamo slojevima stvarnosti
izgovarajući svoje prostačke pozdrave.

Ne ugasi se niti jedna svjetiljka,
premda nikakva svjetla više nije bilo,
ni svjetla ni stvari koje bi ga mogle
željeti.
Kako je bilo modro tijelo svijeta.

Vjetar obleti zemlju pa leže u
vlastiti prah.
Sve je bilo tu i više ničeg nije bilo.
Poput metaka vlakovi su pogađali
postaje.

Kada za nekoga umre cijeli svijet, ništa se ne dogodi. Tramvaji i dalje voze, prodavači novina viču naslove vijesti, vlakovi ulaze u postaje i ništa se ne mijenja. Sve živi svoje ništavilo, sve je besmisleno i apsurdno. Imamo dojam da se Mihalić miri sa situacijom. Sve mu je jasno, stvari su takve kakve jesu i čovjek ne može ništa promijeniti. Kada je već nemoćan, onda je najbolje da se ne uzbuđuje i da sve prihvati mirno.

U pjesmi Ne nadaj se  Mihalić se obraća prijatelju, ili možda čitatelju, ili pak samome sebi sa savjetom neka se ničemu ne nada. Smrt će ga jednom svakako naći. Pa kada je već tako, neka korača uspravan, neka bude velik svojim raskošnim smirenjem. Zanimljiv je stih „ Ne boj se ni strelica ni metaka – oni će te svakako dokrajčiti” Nema mjesta utjesi. Nema traženja spasa izvan sebe. A ni kod sebe ga ne možeš naći.

Ne nadaj se svome spasenju, prijatelju!
Dovoljno je lovaca na tvome tragu da ćeš
jednom biti pogođen –
tako ćeš lijepo vrisnuti, da će procvjetati
šuma.
Pamti: tvoj bol je za ljepotu jedne stvari
izvan tebe.
Ne nadaj se, ne skrivaj se, nego idi posve
ravno.
Ne boj se ni strelica ni metaka – oni će te
svakako dokrajčiti –
ali daj da budeš velik svojim raskošnim smirenjem
Koje nećeš razdati za njihove grabežljive
poglede, oči gavranova.

Besmislenost čovjekova prolaska kroz život i prihvaćanje ništavila Mihalić izražava  u cijelom nizu pjesama, od kojih izdvajam pjesmu Pridodajući sebe
nekom besmislenom šuštanju.

Odoh u tišinu, odoh u tminu jaču od vode
Kao što sam mogao otići i na koju drugu stranu
S licima zaraslim u gustiš beznađa
S očima što su odustale moliti
(…)
I to je lijepo: možeš mirno ugasiti glas
Istočiti krv, zaustaviti korake
Pridodajući sebe nekom besmislenom šuštanju

Tako nestaje čovjek. Ugasi glas, istoči krv. Odlazi u tišinu, u nepostojanje. Napustio je nadu, odustao od molitve. On zna da je sve praznina i da ljudski život nema svrhe. Lako može pridodati sebe nekom besmislenom šuštanju.

 

Namjerno u ovom članku nisam spomenula velikane egzistencijalizma Sartrea i Camusa (koji se ovom etiketom nije slagao) uz čija se imena Mihalić često veže. Mihalić je prihvatio ideju egzistencijalizma, ona je postala njegov vlastiti svjetonazor i nje se je držao cijeloga života.

Marija Juračić

Tekst je objavljen u Diskursu. Pišite za “Diskurs”.