Svi koji se bave povijesnom znanošću u RH trebali bi surađivati kako bi što vjernije rasvijetlili hrvatsku noviju povijest.
Ne mogu se pisati knjige iz povijesti na osnovu članaka iz novina i brošura, treba doći u Državni arhiv[1] RH i na temelju primarnih dokumenata pisati studije. Za srediti sve podatke u Državnom arhivu RH[2] trebalo bi raditi najmanje 100 ljudi bar 10 godina.[3]
Pisma, bilješke i izvješća ministra Lorkovića Paveliću nalaze se u Državnom arhivu. U stvari to su Lorkovićeve bilješke koje je on sačuvao doma kod sebe i poslije je te bilješke njegova supruga predala državnim komunističkim organima. Na temelju te dokumentacije Nada Kisić Kolanović je napisala knjigu o ministru Lorkoviću ( Mladen Lorković, ministar urotnik, Golding Marketing, Zagreb, 1998. ). Toga vjerojatno ima još, ali se to sigurno nalazi u Beogradu. To je važna arhivska građa jer je nastala u vrijeme postojanja NDH i nije pisana pod prisilom i postfestum. Od Lorkovićevih bilježaka koje se nalaze u Državnom arhivu RH ima 97 izvješća Anti Paveliću.
Gospodinu Strčiću[4] su Srbi u vrijeme hrvatskog proljeća nudili hrvatski Arhiv iz II. Svjetskog rata, a on im je odgovorio da nema nigdje prostora da ga smjesti i da mu ne treba. Danas će se do njega moći doći jedino ako se dobro nekom plati.
Knjige su se kod nas o političkoj povijesti[5] pisale na osnovu novinskih članaka ili već objavljenih knjiga, a malo na osnovu primarnih izvora. Od profesora sa Sveučilišta nitko ne dolazi u Državni arhiv. Sada su počeli slati mlađe ljude, ali oni ako nešto pronađu i to objave nemaju kompletnu sliku o tome što pišu. Ljubica Štefan je bila povjesničarka koja je pisala pošteno i istinito i zato je na marginama. Recimo ona je pisala da su jedino Hrvati štitili Židove u NDH[6], a da su u Srbiji skoro svi Židovi za vrijeme II. Svjetskog rata bili likvidirani, a Srbi optužuju Hrvate za genocid nad Židovima u NDH.
U ‘Hrvatskoj Reviji’ Vinka Nikolića bilo je manje grešaka[7] kad ju je on praktički sam radio u emigraciji nego kad je ona tiskana u Zagrebu 90—tih godina.
Za vrijeme Banovine Hrvatske Maček[8] je tražio i Šid jer su u njemu živjeli Hrvati i Nijemci, poslije rata kad su Nijemci protjerani, možda su Srbi bili u većini.
Kad je poslije II. Svjetskog rata komisija za granice na čijem je čelu bio Đilas određivala graničnu crtu među republikama, uzeli su na hrvatsku štetu više od pola Srijema, ali je bar morao Sombor i Subotica pripasti Hrvatskoj jer su tu većinom živjeli Hrvati i Mađari.
Javno se prepucavaju hrvatski akademici, doktori znanosti i druge intelektualne veličine da bi skrenuli pozornost na sebe i svoja istraživanja hrvatske povijesti.
Svojstveni su im primati te ponižavanja i etiketiranja suparnika.
Žele li tim aktivnostima skrenuti pozornost javnosti na sebe, a odmaknuti je s nekih drugih javnih događaja u RH?
Štap se može samo jednom rukom držati za rukohvat, a druge ga ruke mogu samo pridržavati, ako to žele.
Hrvati moraju shvatiti da dokumentirane odgovore za svoja povijesna istraživanja mogu pronaći samo u arhivima. Arhivi su jedina vrela koja Hrvatima mogu pomoći u njihovim istraživanjima svoje povijesti.
Imaju li Hrvati izvrsnih istraživača svoje povijesti koji su kadri pronaći dokumente u arhivima koji bi im dali odgovore na njihove povijesne nedoumice?
Moraju li u arhivima hrvatsku povijest istraživati samo hrvatski povjesničari?
Odgovor bi vjerojatno mogao biti – ne ili čak možda i da.
Naravno ovisi i o tome s koje se strane gleda na gore postavljena pitanja. Hrvatska novija povijest nije još potpuno istražena. Nju bi prvenstveno trebalo pisati na temelju primarnih izvora.
© Marko Jareb
Nema komentara za "Marko Jareb “Hrvatska arhivska građa”"
Moraš biti prijavljen da bi komentirao.