Prestala sam jesti meso prije četiri godine u trenutku pripremanja škarpine, kada su senzori dodira na mojoj ruci registrirali njezino tijelo kao odsječenu i ohlađenu ljudsku podlakticu.

Mlijeko sam prestala piti kada sam, u lucidnom trenutku organoleptičke hipersenzibilnosti, u njemu namirisala krv i gnoj, onečišćene akumuliranim stresom ponižene životinje.

Biljke sam prestala jesti kada mi je jednog jutra, nakon laganog električnog udara iz neispravnog glačala, sluh na nekoliko sati ojačao do neslućenih razmjera – krik iščupane mlade mrkve budio me je iz košmarnih snova još tjednima, a samrtni hropac crne rotkve iz moga vrta pratio me je poput sablasti po mračnim kutovima.

A onda je jednoga dana moj vid, uslijed stanične gladi, posve neočekivano razvio mikroskopski potencijal, i voda je oživjela u čaši. Lelujao je u njoj cijeli jedan Vegas – sa svojim blještavim imitacijama nekih drugih gradova i živopisnim imitacijama nekih drugih života. Naših, možda.
Popiti ju, značilo bi ubiti vlastitu važnost; uništiti dokaz vrijednosti originala.
Živjeti od sunca. Jedini način nepovrjeđivanja načela nepovrjeđivanja.

Nisam niti primijetila da se Sunce, uslijed kataklizme koja je pomaknula Zemljinu os za nekoliko stupnjeva, neumitno približilo mom zatiljku, sve dok se četiri tisuće grama pepela nije složilo u hrpicu ispod dvadeset jednog grama moje svijesti o svjetlosti.

Naslutivši naposljetku okrutnost takvog održavanja vječnog plamena, Sunce se toga dana povuklo u obližnju crnu rupu… .